FOTO Čudo od djeteta: Na vrhove od 2.000 metara penje se kao na tobogane

Petogodišnji Aron Halasz s tri godine popeo se na 1.960 metara, s četiri godine je u nekoliko mjeseci ispenjao pet dvatisućnjaka, Viševicu je svladao pet puta…

CRIKVENICA Planinario je dok je još bio mami u trbuhu, čim se rodio, postao je član Planinarskog društva Strilež iz Crikvenice, s tri godine popeo se na 1.960 metara, s četiri godine je u nekoliko mjeseci ispenjao pet dvatisućnjaka. Ne, nije priča o Supermenu, no ne bi ni puno pogriješili kad bi i tako nazvali petogodišnjeg Crikveničanina Arona Halasza. Ljubav prema planinama usadili su roditelji koji su prije pet godina prošli kompletnu Hrvatsku planinarsku obilaznicu (HPO) sa 150 vrhova te se prebacili na nove izazove u Sloveniju.

„Svaki vikend smo na planini. Uz Arona standardni član naše obiteljske ekipe su Aronova sestra Lidija, inače rukometašica, koja je do pete godine prošla 100 vrhova i tata Ferenc. Aron sam hoda, od treće godine ga se uopće nije dalo nositi. U nedjelju je prvi put prohodao Zimski uspon na Viševicu, jednom se već popeo, ali uz tatinu podršku. Pet puta se već sam ispenjao na Viševicu. Nije mu bio nikakav problem. Kad su zapusi tata i mama malo utabaju i prođe se bez padanja, priča mama Iva koja predaje engleski u crikveničkoj OŠ Vladimira Nazora.

U konkurenciji 200 planinara Aron je bio junak uspona, zajedno sa svojim vršnjakom Noelom iz Rijeke. Mali Crikveničanin koji u „slobodno vrijeme“ ide u vrtić Radost bez problema se probijao kroz snijeg, zapuhe, a temperatura od minus pet na startu je za Arona bila šala. Viševica je na 1.428 metara, a Aron ima puno jače trofeje. Na primjer, treći vrh Slovenije, 2.679 metara visok Mangart.

U vremenu kada djeca sanjanju kompjutere, kad su im najbolji prijatelji aplikacije i igrice, gotovo da se povećalom mora tražiti obitelj poput Halasza. Kako djecu naučiti da zavole planine, prirodu, da vikende ne provode u trgovačkim centrima? Ima li obitelj Halasz recept?

„Nije stvar djece, roditelji su ti koji nemaju želje. Djeca se samo vode primjerom roditelja. Istina, nije jednostavno s djecom u planine. To je veliki napor. Prošli smo kiše, padove, ali sve je to dio života. Nauče se pasti i potrpjeti bol, biti pokisao i promrzao“, priča mama Iva.

Koliko strast prema planinama živi u obitelji Halasz svjedoči i Ivino razmišljanje nakon dobivenog priznanja za obilazak cijele HPO.

„S vrha na vrh, s pečata na pečat. I tako iz vikenda u vikend, mjeseca u mjesec i dalje. I onda pomisliš nakon određenog broja prikupljenih pečata da su oni upravo to, samo pečati koje krasi neko priznanje, ne novčano već ono ljudi sličnih poimanja. Pa skupljaš još i još jer glupo je odustati, a smisla više nema, putem se izgubio. I naposljetku shvatiš da sva bit leži u planini i njenim vrhovima koje pamtiš, koji žive s tobom u narednim godinama, planini velebnoj kojoj iznova hrliš u sjećanjima. Pamtiš onaj osjećaj ispunjenosti, zadovoljstva i mira koji te obuzima svaki put kada sjedneš na kamen ili travu nekog vrha promatrajući krajeve u daljini, znane ti i neznane. I znaš da si tu došao radi toga i da je zaluđenost prolaskom obilaznice prerasla u ovisnost za ovim osjećajem. S tobom su vrhovi našeg Gorskog kotara, Velebita, Dinare i Biokova, a njihova surova ljepota mami i poziva na ponovne susrete.“

Obitelj Halasz i obitelj Kraljić jedini su članovi PD Strileža koji se mogu pohvaliti da su prošli cijelu HPO.