Treba li se lokalno pučanstvo uopće veseliti gradnji hotela?

Nedavni otkazi u hotelu Lišanj u Novom Vinodolskom, malo domaćih radnika u hotelima, malo radnih mjesta na neodređeno, uglavnom skromne plaće… Što kaže o tome promotor obiteljskog turizma Nedo Pinezić?

Crikvenica – Nedavni otkazi u hotelu Lišanj u Novom Vinodolskom, malo domaćeg pučanstva zaposlenog u hotelima, sve više radnika sa strane, malo radnih mjesta na neodređeno, uglavnom skromne plaće, vlasnici hotela iz drugih gradova i država… Sve to navodi na pitanje treba li se lokalno pučanstvo uopće veseliti novim hotelima. Istovremeno, u posljednje vrijeme u Hrvatskoj aktualna je još jedna podjela. Hoteli ili privatni smještaj. Iznajmljivači smatraju da su meta hajke kojoj je cilj “očistiti” turističko tržište za velike investitore. Jedan od ljudi koji najagilnije upozoravaju na kampanju protiv privatnih iznajmljivača je Nedo Pinezić. Donedavni predsjednik Zajednice obiteljskog turizma HGK danas vodi konzultantsku firmu i promotor je obiteljskog turizma u Hrvatskoj. Često hotelijeri komentiraju privatni smještaj, zašto ne bi i zagovaratelji privatnog smještaja komentirali hotele. I zato smo Pineziću postavili pitanje treba li se lokalno pučanstvo uopće veseliti gradnji hotela.

“Hotel predstavlja skup usluga u ugostiteljstvu i turizmu najviše razine. Nekada su hoteli imali ulogu razvoja, ne samo turizma već i lokalne infrastrukture. Hoteli su osiguravali radna mjesta, egzistenciju, plasman domaćih proizvoda i usluga. Nekada. Hoteli se mijenjaju. Hrvatska ima naslijeđeni stari, već nadživljeni model hotela koji se najbolje vidi u privatiziranim, nekada društvenim pa državnim hotelima. Taj model je dodatno “pokvaren” pretvaranjem hotela u profitni centar u kojemu je kvaliteta ugostiteljstva manje bitna od rezanja troškova i maksimiziranja profita. Takvi hoteli više nemaju funkciju “izvozne platforme” hrvatskih proizvoda i usluga i lokalnog razvoja. Važna je samo razlika između troškova i prihoda. Takav model upravljanja privatiziranim hotelima oslanja se na “iscrpljivanja resursa”. Najslikovitiji primjer takvog modela je Haludovo u Malinskoj. Dakle, ako nam takav hotel ne donosi društvenu korist, kako se onda radovati gradnji novih hotela po istom modelu upravljanja?

Ovdje moramo povući jasnu crtu razdvajanja urbanih od ruralnih sredina. Gradski hoteli i hoteli u turističkim odredištima visoke atraktivnosti, posebna su kategorija. Međutim, takvih odredišta u Hrvatskoj nema više od deset. Za sva ostala područja generički, prirodni rast obiteljskog ugostiteljstva kroz generacije koji rezultira gradnjom malih, obiteljskih hotela, poželjna je pojava. Kada investitori, vlasnici žive generacijski u Hrvatskoj, unapređuju svoju uslugu i prilagođavaju je potrebama gostiju. Tada imamo razloga za veselje takvom, novom hotelu”.

Što lokalno pučanstvo ima od hotela čiji su vlasnici stranci, čija je hrana iz uvoza, u kojem rade stranci, u kojem su plaće radnika s fakultetom oko četiri tisuće kuna?

“Općenito, od već opisanog modela upravljanja hotelima lokalna zajednica, ali i država u cjelini imaju sve manje koristi. Hoteli više ne upošljavaju djelatnike na neodređeno, dapače, u potpunosti ovise o sezonskim radnicima. Kako je zbog kratkih ugovora i prosječno niskih plaća struka svedena na minimum, nema niti dovoljnog broja učenika u hrvatskim ugostiteljskim školama koji bi odrađivali praksu tijekom ljetnih ferija u hotelima. Nema više ni dovoljnog broja “stalnih sezonaca” u Hrvatskoj jer su svi koji su mogli potražili bolje uvjete rada u europskim zemljama. Konačno, nakon otvaranja njemačkog tržišta rada za djelatnike iz zemalja koje nisu članice EU (od 1. ožujka 2020.), neće više biti dovoljno sezonaca ni u zemljama Zapadnog Balkana. U svakom slučaju, sezonski djelatnici štede svoje plaće i šalju ih u mjesto prebivališta, ne troše u mjestu rada, što je razumljivo. Porez na dohodak iz njihovih plaća je manji jer je i vrijeme rada kraće nego kod zaposlenika na određeno pa i tu izostaje veći dio koristi za lokalnu zajednicu. Sezonski radnici ne osnivaju obitelj u mjestu rada, ne iznajmljuju ili ne kupuju stan u mjestu rada, ne plaćaju sve komunalne doprinose kao stalni stanovnici. Njihova djeca ne idu u vrtiće i škole u mjestu radu, oni ne participiraju u društvenim aktivnostima zajednice. Sezonski radnici su samo privremeni radnici koji su silom prilika natjerani zaraditi dohodak za svoje potrebe van mjesta, a sada i van zemlje prebivališta. Ako su ključna radna mjesta u hotelu ispunjena sezonskim radnicima iz trećih zemalja i ti radnici ne govore hrvatski jezik, oni ne poznaju lokalne atrakcije, prilike, gastronomske običaje, nisu dio života lokalne zajednice i ne mogu tu atmosferu i korisne informacije prenijeti gostima hotela. To je gubitak za svih – za gosta, za hotel koji gubi na kvaliteti svoje usluge i za lokalnu zajednicu. Ako pak hotel nabavu osnovnih i potrošnih sredstava bazira na najjeftinijoj cijeni, onda se, uglavnom, opskrbljuje na globalnom tržištu pa i tu izostaje željeni ekonomski učinak kako za lokalnu zajednicu tako, još i više, za nacionalnu ekonomiju. Ovdje se dobro vidi zašto vlast inzistira na visokim stopama PDV-a u ugostiteljstvu. Kod svakog uvoza PDV ide izravno u državnu kasu. Isto tako PDV polako postaje jedini prihod države u ovakvom ekonomskom modelu hotela. Novim investicijama se i taj prikupljeni PDV “prebija” pa je i s tog naslova prihod države sve manji.

Kad smo već kod investicija one su postale “glavna mantra” politike, ekonomskih stručnjaka i investitora. Važno je da se investira. U tom procesu se događaju određene transakcije koje trenutačno donose korist lokalnim vlastima i državnom proračunu. Korist imaju i banke, financijski fondovi, ali i investitori koji kroz velike investicije mogu upravljati na različite načine novčanim tokovima. Zato se i forsiraju nove investicije u hotele iako iz svega prije navedenoga postaje razvidno da nisu opravdane.

Konačno, u Njemačkoj primjerice, ali i u ostalim razvijenim zemljama, upravo se više investira u prenamjenu postojećih objekata nego u izgradnju novih. Obnova postojećih objekata, investicija u energetsku učinkovitost, prenamjene industrijskih i sličnih građevina u smještajne i stambene objekte doživljavaju svoj vrhunac diljem razvijenog svijeta. Velike hotelske kuće su i veliki problem. Ponovo podsjećam na Haludovo. Bojim se da nismo ništa naučili iz tog primjera.

error: Content is protected !!