Bribirka Biserka Lončarić je u kolovozu 1995. saznala strašnu vijest s bojišta na kojem je ratovao njen 21-godišnji sin Oliver, pripadnik 133. domobranske pukovnije
BRIBIR Kad se sjetimo akcije Oluja, u mislima smo s herojima prve crte. No, postoje tihi ratni heroji, daleko od prve crte kojima je možda bilo i teže od mladića koji su gazili minska polja i jurišali na bunkere. Njihove obitelji, posebno majke koje su čekale vijesti o svojim sinovima u danima kada se ginulo za domovinu. Jedna od dramatičnih ratnih priča iz kolovoza 1995. odvijala se paralelno u Zalužnici i Bribiru. Počela je kad je 21-godišnjem Oliveru stigao poziv da se vrati na ratište.
– Sjećam se da je poziv primila moja mama i samo rekla: počinje rat, priča Biserka Lončarić, majka hrvatskog vojnika Olivera.
Za nekoliko dana krenula je Oluja. Oliver je kao pripadnik 133. domobranske pukovnije, probijao prvu crtu od Otočca prema Korenici. U Bribiru je vijesti o sinu čekala Biserka Lončarić koju svi znaju kao dugogodišnju predsjednicu KUD-a Bribir i općinsku vijećnicu. Tih olujnih dana vijesti s bojišnice stizale su na kapaljku. Besane noći majki hrvatskih branitelja parale su sirene hitnih pomoći koje su jurile Jadranskom magistralom iz Like prema bolnici u Rijeci. S prve crte teško se moglo poslati poruku kući: živ sam. Po tjedan-dva obitelji nisu znale ništa o svojim sinovima, braći, muževima na prvoj crti.
Oliver je s pješaštvom krenuo u akciju s punkta UNPROFORA prema Zalužnici i Vrhovinama.
– Cijelu noć smo bili budni i ujutro krenuli. Sa mnom u postrojbi je bilo puno Bribiraca, Novljana, Selčana, Crikveničana… Mi smo preko Poduma stigli do Zalužnice. Znamo za borbe u Zalužnici, tamo su poginuli naši dečki, priča Oliver.
Dok je Oliver napredovao prema Zalužnici, dio 133. domobranske pukovnije probijao se u susjedstvu prema Svetoj Petki. U akciji je granata teško ranila Selčanina Ozrena Lončarića. Suborci su se bojali da neće preživjeti. Oliver i Ozren dijele prezime. Imena slična, pukovnija ista, bojišnica ista… Ratni vihor i manjak informacija lako pomiješaju i zacrne sudbine.
Majka Biserka čekala je vijesti o starijem sinu. Uz nju je bio mlađi sin, a nepokretni suprug se u bolnici oporavljao od operacije.
– Nekako za vrijeme ručka me zovu. Pitaju znam li išta o Oliveru. Ništa nisam znala. Nije se javljao nekoliko dana. Kao ni drugi Bribirci. Čudna su mi bila ta pitanja i onda ja pitam: znaš li ti nešto više kad me tako pitaš? S druge strane žice odgovor: nisam znao da ti ne znaš. Zvali smo sve bolnice, ali nikakvih vijesti. Pokušavali smo doći do Bribiraca na položaju, ali nema vijesti niti od koga. Onda je došao naš prijatelj i prenio mi da je čuo da je Oliver poginuo. Od šoka sam dobila fleke i otekline po tijelu. Nisam prestajala plakati. Dolazili su ljudi kod mene, tješili me. Par dana telefon nije prestajao zvoniti, sjeća se mama Biserka.
Nekoliko dana nakon vijesti o pogibiji sina ponovno zvoni telefon.
– Mama, Oliver je. U šoku ga pitam je li živ. A on meni: da sam mrtav, kako bi te nazvao, vratila se pričom u teške ratne dane majka Biserka.
– Uspio sam se javiti iz trafostanice. Nisam znao da su mami javili da sam poginuo, danima nismo imali kontakta s nikim, priča Oliver.
Uz teške ratne priče uvijek se nađe i neka lijepa. Oliver je kući donio “ratni trofej” iz Vrhovina, zeca sa slomljenom nogom. Zec se sprijateljio s mačkom Lončarićevih i postao obiteljski ljubimac. Druga priča koja je sretno završila je i oporavak teško ranjenog Ozrena kojeg je netko na bojišnici zamijenio s Oliverom.
– Ne ponovilo se, ni majkama, ni sinovima. Znam samo da bi današnja mladost branila Hrvatsku kao i njihovi očevi i djedovi, kaže Biserka.
Mladi Bribirci su u čast 30. obljetnici Oluje napravili 45-metarski mural. Među zaslužnima za mural je i 27-godišnji Anton, Biserkin unuk i Oliverov sin. Na otvaranju murala okupile su se tri generacije Lončarića.