Serija tekstova o medicinskim sestrama i tehničarima s različitih radilišta i položaja u KBC-u Rijeka
Temelj svakog zdravstvenog sustava, a time i važnu ulogu u funkcioniranju cijelog društva, čine medicinske sestre i tehničari. Potaknuti sloganom Međunarodnog vijeća medicinskih sestara za 2025. godinu da briga o sestrama jača gospodarstva, nužno je konkretno i cjelovito predstaviti i popularizirati sestrinstvo kao struku i kao životni poziv. Upravo stoga, u serijalu tekstova na portalu Tunera, u suradnji s KBC-om Rijeka predstavit ćemo priče osmero medicinskih sestara i tehničara s različitih radilišta i položaja u KBC-u Rijeka.
U ovom intervjuu tema su primalje. Rad primalja iznimno je odgovoran i osjetljiv poziv, ali i duboko ispunjavajući. Na rađaonici i odjelima, gdje se rađa novi život, primalje spajaju stručnost, strpljenje i toplinu kako bi majkama i njihovim obiteljima pružile podršku i sigurnost u najvažnijim trenucima. U ovom razgovoru, iskusna primalja s Klinike za ginekologiju i porodništvo otkriva nam što ju je privuklo ovom poslu, kako izgleda njezin radni dan i što zapravo znači biti oslonac majkama na putu prema roditeljstvu. Naša sugovornica je Tribaljka Sanja Švast, mag. obs., glavna primalja Odjela rađaonice Klinike za ginekologiju i porodništvo.
Zašto ste se odlučili za posao primalje?
– Kao dijete, uvijek sam se igrala pomaganja drugima, kao što se sva djeca igraju. Stoga, uvijek sam preuzimala ulogu da pomažem bolesnima i ženama na porodu. Još od djetinjstva je ostala ta želja i volja da u tome ostanem i kako sam rasla, došao je dan da sam trebala izabrati struku. Tada smo u školi dobili onu knjižicu s popisom svih zanimanja i tu sam našla zanimanje medicinske sestre i primalje. Pitala sam mamu što je primalja, jer na selu se uvijek spominjala babica. Prvu informaciju sam dobila od svoje mame, da je primalja osoba koja pomaže ženama na porodu, da ona prima novi život na svojim rukama i ja sam joj onda rekla da ću ja postati primalja. Tako je i bilo.
Koliko dugo radite u KBC-u Rijeka?
– U KBC-u Rijeka radim 37 godina. Prve četiri godine sam radila kao medicinska sestra u bolnici u Kraljevici. To je bila bolnica pri zatvaranju i tamo sam provela četiri godine. S obzirom da sam bila primalja, premještena sam u riječko rodilište i tu sam prošla sve odjele, što je nas u struci normalno.
Kako uspijevate uskladiti zahtjevan posao primalje s osobnim životom?
– Svakako se može uskladiti dobrom organizacijom. Nisam imala veće potrebe da tražim dodatne slobodne dane. Radila sam 34 godine u smjenama, sada povremeno uskočim po potrebi službe, ali uskladila sam se dobro sam svime.
Koji dio Vašeg posla najviše volite – i zašto?
– Kad smo prolazili sve odjele, odjel rađaonice mi je postao najdraži. Kad sam radila na odjelu babinjača, stalno sam ispitivala stariju kolegicu da mi priča o rađaonici, pa kada je došao taj trenutak da sam i ja počela raditi u rađaonici, to mi je zaista ostalo najdraže. Apsolutno najljepši dio posla je kada dobijem u ruke novi život. Sjećam se dana kada sam prvi puta porodila ženu i primila dijete u svoje ruke. To je bio neopisivi osjećaj sreće i ushićenja.
Koliko Vas je obrazovanje pripremilo za praksu, i kako ste doživjeli svoj početak rada u KBC-u Rijeka?
– Obrazovanje me je dobro pripremilo. Započela sam nakon srednje škole raditi, pa kako se otvorio preddiplomski stručni studij primaljstva, onda sam i to upisala da bih dobila dodatna znanja. Iako, imala sam već dovoljno prakse. Kasnije sam završila i diplomski studij primaljstva te mogu reći da teorija i praksa idu zajedno, neodvojive su. Na početku su mi puno pomogle moje starije kolegice, medicinske sestre iz bolnice u Kraljevici. Tamo sam jako dobro svladala zdravstvenu njegu, jer su ondje ležali nepokretni pacijenti i to znanje mi je puno puta dobro došlo kasnije u mom životu i radu. Kad sam došla u rodilište, učila sam od starijih kolegica primalja, ali isto tako i od liječnika. U slobodno vrijeme, kada ne bismo imali većih obaveza, pričalo se o poslu. Razgovaralo se o tome kako se radilo, kako pristupiti u nekim situacijama. Iz tih priča sam puno naučila. Onda nije bilo interneta i koristila se svaka situacija da
nešto naučite.
Osjećate li da su Vaše kompetencije i znanje dovoljno prepoznati unutar zdravstvenog sustava?
– Ja sam sa svojim trudom i radom očito prepoznata jer sam došla na ovo radno mjesto kao glavna primalja rađaonice. Nikad neću zaboraviti kad sam prvi put došla na vježbe u rađaonicu. Tada sam bila srednjoškolka, i gledala sam primalju koja prima porod te sam pomislila da ja to nikada neću naučiti. A evo, sad sam glavna primalja rađaonice, što znači da je netko prepoznao moj rad. Samo s učenjem, trudom i radom netko će to kad-tad prepoznati. Moji rukovodeći su to očito prepoznali.
Koju preporuku biste dali mladim ljudima koji razmišljaju o karijeri primalje?
– Preporuka je da treba voljeti ovo što se radi, da treba učiti, truditi se, raditi i imati strpljenja. Posao primalje je vrlo odgovoran, ali kada ga radite srcem, onda vam ništa nije teško.
Postoji li neka misao ili životni moto koji Vas vodi i u privatnom i u profesionalnom životu?
– Moramo raditi da bismo mogli živjeti. Ja volim stvarati, a da bismo stvorili nešto, moramo i raditi, truditi se i dokazivati. U svom poslu trudim se sve napraviti odgovorno i profesionalno i tad se osjećam ispunjeno i zadovoljno. Kao mentor učim svoje studente da budu isto tako odgovorni i profesionalni. S mladim ljudima treba imati strpljenja i podučiti ih onome što ne znaju. Ne smijemo zaboraviti da smo i mi nekada bili mladi i neiskusni te da za sve treba vremena.