Tijekom desetljeća djelovanja Šepić je ostavio neizbrisiv trag u razvoju streljaštva, lovstva i društvenog života Kukuljanova te je svojim radom zadužio brojne generacije
KUKULJANOVO Nagradu za životno djelo Grada Bakra ove je godine zaslužio Milorad Šepiću. Tijekom desetljeća djelovanja ostavio je neizbrisiv trag u razvoju streljaštva, lovstva i društvenog života Kukuljanova te je svojim radom zadužio brojne generacije, stoji u obrazloženju nagrade koju je 79-godišnji Šepić preuzeo na svečanoj sjednici Grada Bakra. Za nagradu je inženjera elektrotehnike, koji je cijeli radni vijek proveo u pošti, predložio njegov Mjesni odbor Kukuljanovo.
Streljaštvo je Šepićeva strast. Jedan je suosnivača Streljačkog kluba Kvarner koji je kao predsjednik vodio 32 godine. Gdje je rođena strast prema streljaštvu, pitamo Šepića dok s njim razgovaramo u njegovom drugom domu, na strelištu Vojsko iznad Kukuljanova.
– To nam je u obitelji. Moj nono Kuzma je osnivač Lovačkog društva Kamenjarka na Kukuljanovu. Nisam ga nikad vidio jer su ga 1943. godine ubili Nijemci na Hreljinu. Tata Juraj je od 1945. godine u lovačkom društvu i normalno je da imaš pušku doma. U Rijeci smo 1975. godine osnovali klub Poštar i na tavanu zgrade pošte na Korzu uredili strelište za zračnu pušku. Pucali smo nekoliko godina na strelištu. Rekao bi da su ženske pucale više od nas. Radilo ih je puno u pošti. Išao s lovcima u lov još kao pripravnik, bez puške. Položio sam lovački ispit i dobio sačmaricu. Čitam da postoji streljačka, ujedno i lovačka, disciplina gađanje letećih meta. Na području današnje Primorsko-goranske županije nije postojalo strelište i mi smo krenuli pucati okolo, po Istri i Sloveniji. Najbliža strelišta su nam bila u Zagrebu i Ilirskoj Bistrici. Osnovali smo Savez lovačkih društava Općine Rijeka, a odlazili smo pucati u Ilirsku Bistricu. Našla se ekipa ljudi koji su zaključili da bi trebalo napraviti strelište kod nas. Uredili smo priručno strelište 500 metara južnije od našeg današnjeg strelišta Vojsko i 1983. godine organizirali natjecanje. Kako smo dobili svoje strelište, pucali smo sve više, krenuli smo na natjecanja. No, na priručnom strelištu probleme nam je stvarala bura. Tražili smo adekvatnu lokaciju i crkva Svetog Franje Asirškog nam je izašla u susret i dala ugovor o korištenju zemljišta na kojem se danas nalazi strelište Vojsko. Tko bi našao toliki teren za strelište? Nas 45 je 1992. godine dalo po 200 DEM za uređenje strelišta. Tada je to bilo skoro jedna plaća. S tim novcem smo dopeljali stare katapulte iz Italije, sazvali osnivačku skupštinu i osnovali Streljački klub Kvarner. Uložili smo puno sati dobrovoljnog rada u uređenje strelišta. Tu zemlje nema, samo kamen. Dopeljali smo 600 kubika zemlje da bi uredili strelište. Kad je klub ozbiljno krenuo, ušli smo u proračun Grada Bakra i zahvaljujući gradskoj potpori uspjeli smo urediti strelište koje zadovoljava kriterije međunarodne streljačke federacije, strelište na kojem se mogu održavati natjecanja u četiri discipline letačkih meta: streljački trap, streljački parni trap, lovački trap i lovački parkur. Na strelištu Vojsko održavaju se prvenstva Hrvatske. Vodio sam klub kao predsjednik 32 godine, a danas sam u nadzornom odboru. Neka mladi rade.
Zadovoljan sam kako klub funkcionira. Imamo seniorsku i juniorsku mušku ekipu, imamo juniorsku ekipu žena, dvije seniorke. Streljaštvo nije nogomet na koji dođe 100 djece, uzmu loptu i igraju. U streljaštvu morate osigurati oružje, streljivo koje nije jeftino, leteće mete koje također nisu jeftine i nekoga tko će ih pratiti. Prije je bilo lakše jer su ljudi služili vojsku i znali su baratati s puškom, a danas morate kretati od početka, kad je puška u pitanju. O streljaštvu se malo zna u Hrvatskoj, a morali bi znati da je Hrvatska konstantno druga-treća u svijetu u juniorima i seniorima. U posljednjih deset godina iznimno se digla razina streljaštva u Hrvatskoj.
Paralelno sa streljaštvom Šepić je bio angažiran u lokalnoj zajednici.
– U ondašnjoj mjesnoj zajednici sam bio dopredsjednik. Najviše smo bili angažirani 1975. godine, kad se počela industrijska zona širiti. Inzistirali smo da se ostavi dovoljno prostora između zone i mjesta. Nije to bila laka borba. U planu je bilo i rušenje nekih kuća zbog širenja zone. Tih godina smo gradili dom. Prethodna generacija u mjesnoj zajednici je napravila halu, a mi smo proširili dom. Tada smo dopeljali telefon na Kukuljanovo. Pola posla smo odradili dobrovoljno, a za ostalo smo se snalazili. Tako je telefon došao na Kukuljanovo 1972. godine. Ne svima jer nije bilo dovoljno brojeva za sve. Tada se priključak plaćao tri tisuće DEM, a mi smo dobili priključak za deset posto cijene jer smo sami postavljali telefonske stupove. Jedan mandat sam bio predsjednik mjesnog odbora. Napravili smo dječje igralište, proširili groblje, mrtvačnicu podigli. Uvijek je bilo nekih akcija, stalno smo nešto radili jer smo željeli bolji život Kukuljanovu.
Tih godina pomalo se gasio pjevački zbor lokalnog KUD-a. Nije bilo interesa. Nismo željeli dopustiti da društveni život zamre. Primijetili smo da postoji interes za sportom i 1983. godine smo osnovali sportsko rekreacijsko društvo s idejom da napravimo tri kluba. Osnovali smo boćare i stolnotenisače u sklopu društva. Razmišljalo se o rukometu, no nije bilo dovoljno interesa. I onda kad misliš da si nešto napravio dođu djeca i pitaju: gdje ćemo pikati balu? Napravili smo dječje igralište u gaju kod crkve na kojem se najviše igrao nogomet.
Što bi Šepić još volio vidjeti na Kukuljanovu?
– Teško je reći što bi trebalo napraviti jer puno se radi. Upravo se dovršava dom kulture koji je išao u totalnu rekonstrukciju. Natkriva se boćalište. To su fantastične stvari za malo mjesto. Boćarski i stolnoteniski klub će imati prostora za novi zamah. Zona je blizu mjesta, možete kupiti što god poželite, ne morate nigdje dalje ići. Autobus za starije je besplatan. Tako da Kukuljanovo zaista ima puno sadržaja. Znate što je najveći problem? Dopeljati djecu na igralište.
Dobitnik nagrade za životno djelo u penziji je osam godina. Kako teku umirovljenički dani?
– Tu sam na streljani u srijedu i subotu. I nedjelju ako su utakmice. Zalijevam pomidore svaku večer. Oko kuće uvijek ima za raditi. Kuća ne traži gazdu nego slugu. Ali stignem otići u lov.