Članice udruge Težakinje i težaki s Praputnjaka Jadranka Ajvaz i Tatjana Frančišković podsjetile su nas kako je težačka obitelj čekala poseban dan u godini
PRAPUTNJAK Članice Udruge Težakinje i težaki s Praputnjaka Jadranka Ajvaz i Tatjana Frančišković podsjetile su nas kako je nekad izgledao Božić u Praputnjaku, kako je težačka familija zajedno u zadimljenoj kuhinji čekala poseban dan u godini. Bila su to vremena kad ničega nije bilo u obilju, ali je za svakoga bilo ljubavi, mira i zadovoljstva, podsjećaju težakinje z Praputnjaka.
Na Badnjak, ili kako je narod znao reći Vilija Božja, poštivao se post. Dopuštene su bile tek smokve i rakija. Ujutro se čestitalo po kućama. Mlade djevojke nosile su kruh, jabuke, naranče i butilje. Udane mještanke nosile su svekrvama kolač – pletenicu. Gospodar kuće baca u vatru veliki panj koji je trebao tinjati cijeli dan. Blagoslovi panj vodom, a na njega stavlja kruha i vina i govori mu:
“Pij, panju, pij. Da bin ti i k letu dal pit. Ja tebe napijen s črnen vinom i i belen kruhon, a ti mane s dobren leton”.
Kad je cijela obitelj sjela za stol, gospodar bi izmolio Oče naš za cijelu obitelj i sve pokojne. Najprije bi se pojelo malo češnjaka da vještice obitelj psute na miru cijelu godinu. Za večeru je bio bakalar i pašta sa sirom i maslacem. Poslije večere, na ognjištu se pekao kesten.
Rodbina bi na Badnjak došla poslije večere. Nosili bi djeci darove, jabuke i naranče. A kad je došlo vrijeme za polnoćku, u rukama se nosilo zapaljene ferale ili svijeće. U pol noći bi se zaorila pjesma. Pjevalo se “U se vrime godišća”, “Radujte se narodi”, “Veseli se Majko Božja”. Kad bi polnoćka završila, čestitao bi se Božić. Pred crkvom bi se ostali družiti djevojke i mladići, a stariji bi otišli doma.
Jako se vodilo računa tko će poslije polnoćke prvi zakoračiti u kuću. Forsiralo se da žensko zakorači u kuću jer je to značilo da će godina biti rodna. Na Božić se nije izlazilo iz kuće. A zašto? Zato da ne bi sreća napustila kuću. Svi su željeli da prvi dođu muški čestitari jer je to, po vjerovanju naših starih, nosilo sreću. Ako bi kao prvi čestitar došao pomorac, to bi značilo da će biti žendibe u godini koja dolazi. Ne dao Bog da prvi dođe prosjak. Tada bi se svi u kući uplašili siromašne godine.
Na Stipanju bi se posjećivalo prijatelje i rodbinu. Sve one kojima se nije stiglo na Badnjak. Poslije podne bi se išlo na koledvu, u obilazak mjesta. Pet-šest mladića bi uzelo sopile, mijeh, harmoniku. Jedan od njih bi nosio boršu u koju se stavljalo darove mještana. Najprije bi pred crkvom odsvirali mantinjadu, a onda bi krenuli od kuće do kuće, gdje god je bilo djevojaka. Pred svakom kućom bi otpjevali i otplesali dva plesa, a djevojke bi ih darivale smokvama, kruhom, pogačama i vinom. Neke su i soldi davale. Kolači bi se nizali na špag i tako bi se radio vijenac. Sve što bi dobili, spremili bi u oštariju. Prvu nedjelju poslije Stipanja bi se našli, plesali, pjevali i uživali u jelu koje su prikupili.
Na Ivanje, treći dan Božića, u koledvu su kretale djevojke. Sa sobom su nosile boršu sa smokvama, lješnjacima i voćem. Za vrijeme koledve se lako moglo doznati tko se kome sviđa.