Policijski specijalac Marinko Buljat sjeća se pobjedonosne akcije kao da je bila jučer. Napredovanja prema Tulovim gredama, izvlačenja ranjenih i mrtvih, susreta s 4. gardijskom, naoružanih “civila”…
NOVI VINODOLSKI Novljanski gradski vijećnik i šef omladinskog pogona NK Vinodola Marinko Buljat prije 25 godina krenuo je u pobjedonosnu Oluju. Nakon što je prošao sve izazove 1991. godine, akcije Maslenica, Medački džep i Bljesak sa svojim policijskim specijalcima, prvi put je krenuo na bojišnicu bez svoje postrojbe, Ajkula.
“Nisam bio oduševljen, naviknuo sam na svoje dečke, ali nikad se zapovijed ne odbija. I još me postave za zapovjednika BOV-a (borbeno oklopno vozilo). Pomislim si, ako me ubiju da bar poginem kao pješak, da me majka prepozna, a ne u BOV-u. Znaš kako završiš kad pogode BOV. Ni to nije bilo sve. Naime, u bojni BOV-ova je bilo 15 vozila. Sve klasični, a samo su dva proizvedena u Torpedu. I meni pripadne jedan od tih šarenih Torpedovih. Liječnici odluče da je naš BOV najpogodniji za izvlačenje ranjenih i mrtvih. Neugodna zadaća. Vozač je bio Đani Novosel, dečko koji je u specijalnu došao iz Imotske bojne 4. gardijske. Na browningu je bio zadarski specijalac Kapitanović – Ažić, s nama je bio i specijalac Jerčić. Okupili smo se u Zadru, nije se išlo preko pontona jer bi nas se primijetilo. Krenuli smo preko Paškog mosta, na trajekt Žigljen – Prizna i na početne položaje u Starigrad”, sjeća se Buljat.
Lete geleri i kamenje
Sve je krenulo gotovo u zoru bombardiranjem hrvatskih MIG-ova odašiljača na Ćelavcu, čime su srpskim snagama prekinute komunikacije.
“Na čelo kolone stali su maljutkaši i dečki iz Lučkog. Dio kolone je ostao blizu početnih položaja kako bi spriječio eventualni prodor srpskih snaga iz Obrovca, od bivše tvornice glinice. Deset BOV-ova je krenulo prema Gračacu. Do 17-18 sati smo bili pod konstantnom topovskom paljbom. Više nismo znali da li izaći van, na tu kanonadu, ili ostati u BOV-u. Malo bi se zavukli ispod BOV-a pa u BOV. Kako su letjeli geleri, tako je letjelo kamenje od kojeg si također mogao poginuti. Termiti iz 9. gardijske brigade, koji su jako dobro znali teren, odrađivali su četničke bunkere ispod Tulovih greda. Dok dečki nisu odradili bunkere, nismo mogli preko Tulovih greda i Malog Alana. Teren mi je bio jako dobro poznat, sela Šilovići i Šulentići te izvori vode jer su Ajkule bile tamo u akciji Maslenica. Zato su nas stavili odmah iza vodećeg BOV-a”, prepričava Buljat.
U jednom trenutku pred BOV izlazi desetak vojnika.
“Nismo u prvi tren znali da li su naši ili njihovi. Ipak naši. Nosili su teško ranjenog zapovjednika kutinske specijalne policije Maria Božića. Bedrena kost mu je virila iz uniforme. Ukrcali smo ranjenika i krenuli prema liječnicima. I nekad zaista dragi Bog sve posloži. Na samom prijevoju kod Tulovih grada, na cesti pinzgauer plave boje. Napušten. Znao sam taj pinzgauer, uzeli smo ga prilikom osvajanja vojarne u Gospiću. Sanitetsko vozilo. Nigdje nikog. No, našli smo liječnika i posadu. Zavukli su se u kanal ispod ceste, gdje su se sklonili od topništva. U BOV smo prebacili doktora, ranjenik je dobio infuziju. Morali smo dalje, do Jadranske magistrale, odakle ranjenik mora do bolnice. Život je bio u pitanju. Nije mi jasno kako je Đani takvom brzinom spustio BOV težak nekoliko tona niz te prijevoje. Kako smo se spuštali? Izbrojali bi šest granata, izmolili Oče naš i leti po prijevojima. Stigli smo do platoa gdje je bilo naše topništvo. Nismo se mogli zaustaviti od brzine i težine. Pogodili smo zadnji dio našeg kamiona, 150-ke. A ispod kamiona su ležali dečki iz BAK-a, specijalne policije iz Pule i naši specijalci, Ivan Sarađen, Željko Drvenšek i naš Novljanin, danas pokojni Velo Bažok. Samo srećom nitko nije stradao. Iskrcali smo ranjenika i krenemo natrag. Ljudi se čude. Gdje idete gore, pitaju. Idemo, akcija traje. Nema čekanja. Spustila se noć, a naš zapovjednik Željko Sačić javljda da ima ranjenih iz jutarnje akcije. U bazi UNPROFOR-a u srcu Velebita pokupili smo desetak ranjenih. Na žalost, i dvojicu poginulih specijalaca iz sisačko-moslavačke postrojbe”, živo se sjeća Buljat.
Kobni bicikl
Noćilo se na Crvenim potocima. Svanuo je drugi dan Oluje.
“Dok smo se ujutro spuštali s Velebita prema Gračacu, došla je vijest da su naši ušli u Knin. Nastalo je neopisivo slavlje. Ušli smo u napušteni Gračac. Na žalost, tamo je poginuo specijalac iz slavonske specijalne. Četnici su već napustili Gračac, dečko je uzeo bicikl i vozio se. Naletjeli su u povlačenju martićevci, zapucali iz Stojadina i pobjegli. U Gračacu je bila zadarska i šibenska specijalna policija. U mojoj formaciji ostalo je pet BOV-ova, tri šibenska, bjelovarski i naš. Spojili smo se s 4. gardijskom brigadom u Otriću. Vidjeli smo dosta civila kako bježe kroz šumu. Zatekli smo civila koji nije mogao hodati, rekao nam je da se sedam dana kolona neprestano izvlačila prema Srbu”, priča Buljat.
“Kad smo vidjeli 4. gardijsku… Znaš što smo si rekli? Ne daj Bože da smo se protiv ovakvih morali boriti. To su bili ratnici, neprikosnoveni bojovnici. Vidjelo se da su ljudi nakon bitaka jako ispaćeni, ali u očima si vidio odlučnost. Bio je dirljiv susret našeg Jerčića sa satnikom iz 4. gardijske brigade. Čovjek je u obrani Zadra dobio metak u pluća, Đani je bio uvjeren da se nije izvukao. Isto tako je satnik 4. gardijske mislio da je Đani poginuo. Kakva je to radost bila. Stali su se grliti i ljubiti”, sjeća se specijalac iz Novog Vinodolskog.
Nakon deset dana, u Gornjem Lapcu, na crti prema Kulen Vakufu se Buljat vratio u svoju postrojbu.
“Počeli su me zafrkavati: Buki, opet si se izvukao, ti se lijepo voziš, nisi morao pješačiti, a mi smo se na guzi spuštali s Velebita u Medak”, ostalo je u pamćenju pobjedničko zadirkivanje.
Buljat je nakon Oluje sudjelovao u akcijama čišćenja Ljubova, Svilaje, Dinare i Petrove Gore.
“Na Petrovoj Gori smo zarobili puno četnika. To su bile razbijene grupe, ništa organizirano, ali moglo se stradati. Na našeg dečka je jedan civil pucao iz puške. Da, civil s puškom. Uhvatili smo jednog vojnika s Kosova. Filipović iz Kosovog Polja. Kaže da su ga mobilizirali za vježbu na Tari, a bacili su ih na bojišnicu kod Bihaća. Nekako je uspio pobjeći”, završava svoju priču Buljat.