Pripadnik Planinske satnije, crikvenički alpinist Dragan Fixa Pelić, proveo je rat na Velebitu, bio instruktor Tigrovima, kirurški skicirao položaje neprijatelja i navodio topništvo. Zato su ga Tigrovi počastili pozivom da govori u dokumentarcu o Gavranu
CRIKVENICA Na godišnjicu smrti legendarnog zapovjednika Tigrova, Damira Tomljanovića Gavrana, prikazan je dokumentarni film njemu u čast na HTV-u. Gavran će imati još jedan dokumentarac, snima ga pripadnik Tigrova Zoran Žukina. Ovih dana snima se na Velebitu, na Tulovim gredama, gdje je Gavran izgubio život.
Među suborcima koji govore o Domovinskom ratu, Velebitu i Gavranu je i Crikveničanin Dragan Pelić Fixa, pripadnik Planinske satnije Velebit. Specifične postrojbe koja se teško može usporediti s bilo kojom hrvatskom ratnom postrojbom. Činili su je dragovoljci, gorski spasioci, speleolozi, liječnici vrhunski alpinisti. Među njima je bilo i onih koji su iza sebe imali uspone na Mount Everest. Fixa je bio jedini pripadnik satnije iz Hrvatskog primorja.
„Čast je govoriti u dokumentarcu o Gavranu. Čast je što su me pozvali. Sjetili su me se zapovjednik bojne Tigrova Darko Katuša i zapovjednik satnije i položaja na Tulovim gredama Grga Tokić, najbliži Gavranovi suradnici”.
Fixa se početkom Domovinskog rata javio u policiju, no srce ga je vuklo na Velebit.
„Samo sam jednog dana rekao: Dečki, ja moram na Velebit, s mojim alpinistima. I otišao. Držali smo položaje od Badnja do Svetog Brda. Stao je najžešći rat i raspustili su nas, no s akcijom Maslenica opet smo aktivirani na Južnom Velebitu, gdje sam proveo 1993. i 1994. godinu. S nama je na Velebitu bila specijalna policija, 112. zadarska, lokalna domobranska, policajci iz Lovinca… Naš posao je bila logistika i izviđanje. Odrađivali smo puno posla oko logistike. Uvjeti su bili brutalni, pogotovo po zimi. Naši vojnici su bili dečki koji nisu bili opremljeni i pripremljeni za zimu, a nama je to bila normalna stvar. Imali smo iskustva s visokih planina, krša. Te vještine su dobro došle dečkima iz ravnice i šume. Bili smo im instruktori, učili ih osnovama alpinizma. Bavili smo se „njuškanjem”, otkrivanjem neprijateljskih položaja, navođenjem vatre”, priča Pelić.
Kad ga pitamo gdje su spavali na Velebitu, Fixa se smije.
„U špilji smo spavali. Kako nam je bilo? Odlično”, opet će kroz smijeh crikvenički pripadnik Planinske satnije.
Crikveničaninu su u pamćenje ostala urezana tri događaja.
„Pogibija Damira Tomljanovića Gavrana. Bio sam na susjednom položaju. Na motoroli je išao razgovor. Glas vidno uznemiren. „Tigar 55 Marijana”. Tigar 55 je bila šifra za Gavrana, a Marijana je značilo da je netko ranjen. To je bio šok totalni i nevjerica. Koliko god je bio mlad, bio je svima kao otac. Vođa. Čovjek. Nevjerojatan. Strog. Ljudi su ga strahovito voljeli. Što je rekao, to je bio zakon svemira”, sjeća se Fixa.
Pelić se sjeća dramatičnog spašavanja Tigrova sa Tulovih greda. Zimu nakon akcije Maslenica, 1993. na 1994.
„Imali smo stalno bitke. Dobivali smo dnevne porcije granata. Stalno su nas čačkali. Minobacači, topovi i tenkovi. Jedan tenk je i ostao gore. Pogodio ga je dečko zvani Mrki fagotom. Tukli su nas iz ravnice, sve golo, nemaš se gdje skriti. Jedan napad se dogodio, neprijatelj je zgurao dečke u same stijene Tulovih greda. Pomagali smo dečkima koji su zaglavili u snijegu i ledu. Moralo ih se spuštati s druge strane stijene alpinističkom tehnikom. Imali su smrzotine, amputirano je prstiju.
Ipak, najdramatičniji događaj na Velebitu za Fixu se dogodio u prvom boravku na Velebitu, 1992. godine.
„Nas trojica kasnili smo na dogovor zbog četvrtog suborca koji nije mogao brzo hodati jer je dan prije nabio noge od silnog hodanja. I to nas je spasilo. Ostali smo živi jer smo kasnili. Njih je bilo 14 u zasjedi. Inače, oni su mislili da je na Velebitu nas na tisuće. Kako su govorili, tisuće ustaša na Velebitu.
Fixa se prisjeća i iznenadnog odlaska u Zadar.
„Katuša je hvalio moja dnevna izvješća, hvalio je kako se u njima vidi i najmanja promjena na njihovim položajima. I pozovu oni mene jedan dan u Zadar, u obavještajni centar. Moje kodno ime je bilo Muha. Uvedu me u prostoriju veličine dva razreda. Karte na sve strane. Prepoznam, to su moji crteži. Imali smo vrhunsku optiku za promatranje. Swarovski. Svaki kamen vidiš. I kažu mi: Vaše analize su iznimno točne. Ja sam se ukipio. Dobiti takvo priznanje…
Promatranje je bilo od izuzetnog značaja. Naprijed se nije moglo ići. Kuda? Kamen. Golet. Mine. Ostalo je samo promatranje”, priča Fixa u njegovoj „bazi”, u crikveničkom kafiću „Školjka” na Trgu Stjepana Radića.
Fixa je na Velebitu ostao do ljeta 1994., kad su raspustili Planinsku satniju.
„Nismo više bili toliko potrebni. Stalno si vidio pomak. Vojska 1991. i vojska 1994. godine… to je bilo nešto sasvim drugo, vidio si na oči da kriteriji rastu”, priča Pelić.
