Prije nekoliko dana Antonio Deranja otvorio je salon u istom prostoru, u starom gradu u Novom, gdje je salon otvorio njegov djed Milan prije 53 godine
NOVI VINODOLSKI U prosincu 1967. godine djed Milan Deranja otvorio je frizerski salon odnosno brijačnicu u Novom Vinodolskom. Ista adresa, isti prostor u Ulici Svete Trojice u starom gradu u Novom, isti mjesec, 53 godine poslije… Salon otvara njegov unuk Antonio Deranja. Iznad ulaza u salon stoji natpis “Barbiere Antonio – La casa del barbiere”. S punim pravom.
– Mislio sam također krenuti 1. prosinca, ali nisam uspio. Nema veze, krenuo sam koji dan kasnije sa svojom kućom frizera. Dida je radio do 90. godine. S 92 godine me šišao i brijao, samo nekoliko dana prije no što je umro. Drago mi je da sam nastavio njegovim stopama. Dida nije bio oduševljen što ću i ja u frizere. Smatrao je da nije vrijeme za otvarati frizerski salon jer su se ljudi masovno počeli šišati s mašinicama. Ipak ga nisam poslušao. Osvajao sam medalje na natjecanjima i sve je vodilo ka tome da i ja budem frizer. No, život je nepredvidiv. Smrt moje drage kolegice i prijateljice u prometnoj nesreći me odmaknula od želje da budem frizer. Radio sam kao zaštitar i vatrogasac. U slobodno vrijeme sam šišao ljude. Kad sam radio na Rabu, ošišao bi ljude i kao nekad, kad nije bilo previše novca u opticaju, dobio salatu, jaja… I opet moj put sliči na didov. Naime, on je jedno vrijeme bio paralelno frizer i poštar. No, vidio sam da nisam ja taj koji bi mogao spašavati ljude i odlučio sam se vratiti. Radio sam dvije godine u Rijeci i odlučio otvoriti svoj salon u Novom. Vidio sam da u ovom kraju fali frizer, dobio poticaj za samozapošljavanje i evo me. Šišam, priča Deranja i dodaje da mu već stižu klijenti iz Rijeke koji su se naviknuli na njegovo šišanje u Rijeci.
U Novom ima desetak kolegica i jednog kolegu koji se opredijelio za ženske frizure.
– Ja sam se specijalizirao za muške, a za žene sam tu kad ih treba samo ošišati. Jedini od Senja do Rijeke radim brade pa je i to mušterijama zanimljivo.
Koje su frizure najpopularnije, pitamo Antonia.
– Najpopularnije su frizure, kako ih ja zovem, “to go”. Da nema puno brige, da se digne ujutro i odmah može van, smije se Antonio i opet se vraća na djeda.
– Dida nije dao da ga zovu brico, smatrao je to uvredom. On je bio brijač, sjeća se Antonio i podsjeća da je struku učio i kod Olge Vozelj.
Frizerski saloni su uvijek puno više od mjesta za šišanje. Kaže Antonio da je njegova priča slična priči Meštra iz Velog mista. I Meštrovu “Neću politiku u svoju butigu” bi mogao prekopirati.
– Nogomet je uvijek tema broj jedan. I sam sam nekad igrao nogomet pa se kod mene najčešće priča o Vinodolu i Crikvenici. Skoro cijela ekipa Crikvenice dolazi mi na šišanje. Nogomet je nekako zanimljiviji od politike. A i o ženama se priča. A o čemu bi muški mogli pričati. Nogomet i žene. Znaju mi uletjeti i kažu: hitno je, imam spoj. Došao mi je jedan dečko i kaže: hoću da me šišaš kao i prijatelja, s tvojom frizurom odmah je našao curu, prepričava Antonio.
