Kreativna i maštovita Senjkinja koja pjeva, pleše, peče odlične kolače, a prije svega beskrajno voli svoj grad marljivo je i strpljivo pisala i spremala svoje pjesme, a plan joj je ovoga proljeća izdati zbirku
SENJ Ines Kostović, kreativna i maštovita Senjkinja koja pjeva, pleše, peče odlične kolače, a koja prije svega beskrajno voli svoj grad, počela je o njemu pisati još davnih dana. Marljivo je i strpljivo pisala i spremala svoje pjesme do današnjih dana, a plan joj je ovoga proljeća izdati zbirku. A počela je vrlo rano. Kao što je rano počela i kuhati, jer priča, majka je radila ujutro, a netko je morao nahraniti nju i brata prije popodnevne smjene u školi, a onda nije bilo ni fast fooda, ni gotovih sendvića… Najprije je počela pjevati i to izmišljajući tekstove i melodiju, a onda kasnije i pisati.
– Ja ko dite još nisan pisala, ali san rado pivala. Još kao malena počela san doma kuvat, redit, spremat. Kad bi kuvala obed, mišala gulaš, uvik san nešto pivala. Al to nisu bile normalne pjesme, ja san njih izmišljala. Izmišljala san riječi, muziku, ja san svašta pivala. A kako san stala nasuprot škole, u takozvanoj pekari, zbornica je bila priko puta i onda su me učiteljice gledale. Pitala me moja učiteljica, sad je pokojna, Helena Pavelić. “A ča si danas skuvala za obed? A lipo si bome i pivala. Da lipo? A to su bile moje pjesme iz glave, izmišljene, sjeća se Ines.
Prvu pjesmu napisala je kad je krenula u srednju školu, u prvom razredu.
– Onda je 8. mart bil Majčin dan i nastavnica nan je zadala da napišemo nešto o majci. Podilila nan one teke na klupe, ajme meni, ča ćemo, nije nan prije rekla. I ja pišen pišen, pišen i gren ja jednu pjesmicu sastavit. Napišen ja tekst, pa pjesmu, završin još s par rečenica i niš, ona to pokupi i dođe drugi tjedan i dili svima bilježnice, a moje nema, sjeća se Ines događaja, ali i straha da je nešto krivo napisala, da će je izbaciti iz škole.
– A ja san napisala jednu pjesmicu kao da ja nemam mamu, da je moja mama umrla i da san ja siroče. Kad na kraju je ispalo da je ta moja zadaćnica bila najlipša, najbolja da su me hvalili, da mi je ta nastavnica poslje deset godin, kad san je srela na Korzu u Rijeci, rekla da ju još uvik čuva i da svin razredima to čita, prisjeća se Ines odjeka svoje prve pjesme.
Davno joj je bila želja objaviti zbirku pjesama, a dobar pokazatelj da krene u to bili su joj lajkovi na Facebooku.
– Potaknulo me puno lajkova, jer sam neke od pjesama stavila na Facebook i onda sam dobivala jako dobre komentare. Zanimalo me kako će reagirati. Ako ne budu reagirali, znači Ines, niš od toga, spremi u ladicu i gotovo. Međutin, bili su krasni komentari i stalno me potiču i pitaju: I kad ćeš?. No zaustavila ju je korona, kaže, ali sprema se to napraviti ovoga proljeća. Okupila je ekipu u svojoj familiji koja će raditi na zbirci.
– Pjesme će u svojoj tiskari tiskati moj voljeni nećak Davor, pjesme na senjskon lektorirat će moja šogorica, Davorova mama, snaha koja je profesorica, lektorirat će pjesme na književnom… Nadan se, ako nas pusti ova nesritna korona na miru, da bi mogla objaviti na proliće, tamo u 4,5 miesecu i napraviti promociju, kaže Ines dodajući da njene pjesme nisu sve stvarne, nije joj se događalo sve o čemu piše, više su potekle iz njezine mašte.
Ines sudjeluje i i kulturnom i društvenom životu svoga voljenoga grada kroz razne udruge. Tako je članica plesne skupine Rožice koje osim pjesmom i plesom, privlače pozornost i zanimljivim odjevnim kombinacijama te sudjeluju u mnogim gradskim manifestacijama, a i u onima izvan Senja. Kad se vratila iz Njemačke prije šest godina, gdje je provela 22 godine, prijateljice su je nagovorile da ide s njima plesati.
– Ne odmah prvu godinu, dok sam se malo snašla nakon 22 godine koje nisam bila tu. A kud ću ja sad ić plesat u vin godinama za majku milu? Ajde dobro je. Gren provat. Vukle su me tamo Nada, Neda i ove sve ča su već bile u Rožicama i počela san s njima plesat i bome baš mi je bilo lipo. I to je trajalo i trajalo do ve nesritne korone. To nan je biol gušt i baš smo bile vesele i zadovoljne, priča Ines i pozdravlja svoje Rožice i voditeljicu Maju Martulaš Brozičević, bez koje, kaže, ne bi bilo ništa.
Također je članica i senjske amaterske kazališne skupine koja je imala dva vrlo zapažena nastupa u gradu, a dogovaraju i gostovanje u Zagrebu na poziv Društva Senjana i prijatelja Senja, no to će pričekati zbog korone.
I kad je živjela u Njemačkoj, Senj je uvijek bio u srcu i mislima. Najveći broj pjesama je upravo o Senju, a piše i o djeci, majci, koroni…
– Joj, mogu stvarno reći joj. Ni meni bilo loše u Njemačkoj. Ja san se snašla. Ja san takova kadi me bacite, tamo se snađen. Ali svedno, svih tih 22 godine san patila i jedva čekala da se vratin, jer Senj ne može niš zaminit, ni jedan grad na svitu.