Ravnateljica Dječjeg vrtića Cvrčak i mrav Dajana Jerčinović s prvim danom 2022. godine otišla je u mirovinu
BRIBIR Ravnateljica Dječjeg vrtića Cvrčak i mrav Dajana Jerčinović s prvim danom 2022. godine otišla je u mirovinu. Nakon 40 godina vrtićke svakodnevice, rada i druženja s djecom, ostaje lijepo sjećanje i osjećaj zadovoljstva. Dio radnog staža u ulozi odgajateljice, a dio ravnateljice u vrtiću koji pokriva Vinodolsku općinu. Dajana ostaje s djecom. Predsjednica je Društva Naša djeca Vinodolske općine.
– Imala sam sreću što sam bila odgajatelj, to je jedan od najljepših poslova za čovjeka. Imala sam finu suradnju s roditeljima, i kao odgajatelj u Dječjem vrtiću Crikvenica 25 godina i kasnije kao ravnateljica. Počela sam raditi u vrtiću u Triblju, a nakon toga sam prešla u Bribir, gdje sam radila 23 godine. Sve pod Dječjim vrtićem Radost iz Crikvenice. Mogu reći da sam bila privilegirana. Radila sam s više od 500 djece i danas je zadovoljstvo vidjeti ih, popričati s njima, vidjeti kako vode svoju djecu u vrtić. Znam da sam uspjela u pozivu kad vidim da mi se obraduju. Vjerojatno ne pamte što smo radili, što smo učili, ali pamte energiju, imaju taj osjećaj da im je bilo lijepo. Ta energija i odnos prema djeci jako su me nosili u mom pozivu. Godine 2007. otvorila se mogućnost da se otvori vrtić u Vinodolskoj općini i ja sam postala ravnateljica Dječjeg vrtića Cvrčak i mrav. Kada je vrtić formiran, 1. srpnja 2007. godine, počeli smo s 55 djece i desetero zaposlenika. Danas vrtić ima 120 djece i 24 zaposlenika. Nevjerojatno smo narasli u 15 godina. Počeli smo u dvije osnovne škole, bribirskoj i tribaljskoj, kao podstanari. Općina je uložila u prostor, tako da smo u početku imali dovoljno prostora za dvije skupine i kuhinju, a poslije smo se proširili. Vremenom se pokazalo da nam nedostaje prostora i sazrijelo je vrijeme za gradnju novog vrtića.
Prošle godine se u Triblju otvorio novi vrtić u koji ide 60 djece, a još toliko može primiti. Nadam se da će vrtić rasti s brojem djece jer je Vinodolska općina prekrasan kraj za život. Posebno tribaljski dio koji je blizu Rijeke. Neusporedivo je odgajati djecu u prirodi, u okruženju koje pruža Vinodolska općina, i odgajati djecu u urbanoj sredini, gdje nema dovoljno prostora za razvoj. U Bribiru i Triblju imamo dobar standard, Triblju posebno. Bribir će morati još raditi na tome, to je nezavršena priča, relativno dobro posložena. Ako bude sreće i rasta broja djece, trebat će razmišljati o gradnji novog vrtića u Bribiru za desetak godina.
Posebno sam zadovoljna što smo dobili status eko vrtića, odgajali smo sebe i djecu kroz ekologiju, stvarali vlastiti imidž. Više od deset godina funkcioniramo kao eko škola i zato imamo zlatni status. Sljedeće godine nas čeka dijamantni status, nema dalje, ali sigurno će se nastojati zadržati ekološka tradicija. Uvjerena sam da će nova ravnateljica Sandra Miculinić razvijati novu priču, da će to biti ambiciozan kolektiv, kao što je bio dosad.
Često uspoređujemo vremena. Kako bi izgledala usporedba vremena kad ste prije 40 godina zakoračili u vrtić kao odgajatelj i danas?
– Danas je teže, teža su vremena. Ljudi su drugačiji, roditelji su puno zahtjevniji, a s druge strane puno im je teže nego onda. Polako nestaje baka servis jer ljudi sve dulje moraju raditi. Obiteljska dinamika se potpuno promijenila. Na gore. Jako je teško zaposlenim roditeljima uskladiti profesionalni i privatni život. I nekad je bilo teško, ali sam imala oslonac svojih roditelja koji su mi pomagali jer su mogli ranije u mirovinu. Moji unuci tek sad imaju mene, kad sam otišla u penziju. Treba razumjeti zaposlene ljude, nije im lako. Vrtić je suport roditeljima, mjesto gdje mogu kvalitetno zbrinuti svoju djecu. Odgajatelji moraju imati jako veliko razumijevanje za sadašnji bremenit trenutak. Nije samo u pitanju odnos s roditeljima već i odnos prema epidemiji koja opterećuje ljude. Odgajatelji moraju raditi na svom cjeloživotnom obrazovanju, moraju se pedagoški i psihološki dodatno obrazovati. Puno toga se promijenilo, odgoj se promijenio, roditelji su se promijenili. Odgoj djece je postao internet pedagogija. Kao i internet medicina, tako postoji i internet pedagogija, svi znaju sve, svi znaju bolje od stručnjaka, u svim segmentnima, ne samo u našoj profesiji. Mislim da to nije dobro. Izgubilo se povjerenje da će učitelj i odgajatelj napraviti najbolje za dijete. Izgubilo se povjerenje u stručnjake općenito. Gubitak autoriteta profesije možda najviše obilježava sadašnji društveni trenutak.
Predškolski odgoj na nivou države je slabo priznat. Zanimljivi smo samo ako dijete pobjegne iz vrtića. Odgajatelji su najmanje priznata profesija. S tim žalom odlazim. Nama se ne čestita Nova godina, na Dan učitelja odgajatelji se ne spomenu. Imamo vrsne kvalifikacije, kao zaposlenici škola, ali nas nema. Možda zato što ne dajemo ocjene. Nisu poanta ocjene, poanta je odgoju, a tek potom u obrazovanju. Kako kaže stručnjak dr. Ranko Rajović, 75 posto mozga se razvija do sedme godine, 98 posto do 12 godine. No, naš vrtić u Vinodolskoj općini je bio vidljiv zahvaljujući našem radu. I stvarno su nas podržavale sve politike. Sadašnja je najviše napravila za predškolski odgoj, ali i ona prije je uvijek bila uz nas. Nikad nije bilo a političkih pritisaka.
Uvjerili smo se prošli tjedan kako stojimo s demografijom. Vjerujem da i Vi koji čitav život radite s djecom, ali i poznajete roditelje, imate svoj pogled, svoje objašnjenje zašto nas je sve manje, zašto imamo sve manje djece. Jesmo li prekomotni da bi se “žrtvovali” za djecu i obitelj?
– Da, kao što nismo spremni žrtvovati se za bilo koji viši cilj. Da se našalim, lakše je imati psa. Život s djecom neusporedivo je kvalitetniji nego život bez djece, no ulaganje u djecu nikad ne prestaje. Dok živiš, ulažeš u djecu. Ne znam da li su ljudi spremni ulagati, odricati se, živjeti za djecu. Zavisi od odgoja. Vraćam se na početak, koliko su te roditelji naučili da je vrijedno žrtvovati se za nešto, toliko ćeš imati osjećaja da je vrijedno žrtvovati se za porodicu. Ako su ti sve davali, ako se za ništa nisi morao izboriti u životu, teško ćeš se žrtvovati za porodicu. Odgoj u duhu ljudskih vrijednosti, u koji su uključeni iskrenost, moral, poštenje i nenasilje je ključ za sve. Ne mogu naglasiti koliko je važno ulagati u djecu u prvih nekoliko godina života, dok se formiraju, do puberteta. Poslije je već kasno. Što si uložio si uložio.
A što se tiče naše demografske situacije… Nismo ništa gori ni bolji od ostalih. Što smo razvijeniji, to ćemo imati manje djece. Zapadna demokracija nam pokazuje put kojim ide društvo. Moramo odlučiti želimo li tim putem. Mislim da su obitelji s većim brojem djece prošlost. Jednom sam pročitala dobru misao. Trebali bi imati toliko djece koliko im možeš pružiti “jedan na jedan”. Možeš li im to pružiti ako imaš sedmero djece? Možda. Možda organiziraju život na poseban način. No, iz svog iskustva, a imam troje djece, znam da smo ponekad jedva izvlačili “živu glavu”. Bez obzira na sve teškoće koje smo imali odgajajući troje djece i paralelno stvarajući svoje karijere, suprug i ja ne žalimo za ničim, sa zadovoljstvom promatramo kvalitetne ljude koji su postali. Posebno se radujemo promatrajući svoju unučad, jer na kraju, porodica je ono što vas uvijek nosi, za što se živi. Svako ulaganje u djecu nije žrtva, to je samo radost svjedočenja njihovog rasta.