Ja se kao darivatelj osjećam ispunjen jer pomoći nekome je velika stvar u životu. Uopće mi nije bitno kome sam pomogao. Nama darivateljima je usađeno pomoći ljudima, kaže Tribaljac
TRIBALJ Zoran Cvija iz Triblja rekorder je Vinodolske općine u darivanju krvi. Podvukao je crtu pod 127 darivanja. Za Dan dobrovoljnih darivatelja krvi, 25. listopada, dobio je priznanje Gradskog društva Crvenog križa Crikvenica, a bio je na prijemu za višestruke darivatelje krvi u Primorsko-goranskoj županiji s još osmero kolega. Prošlo je 40 godina od prve akcije, no Cvija se još uvijek sjeća dana kada je zakoračio u veliku obitelj humanitaraca.
– Bilo je to 1982. godine. Imao sam 21 godinu, živio sam u Zagrebu i radio u tvornici Rade Končar. To je bilo moje prvo zaposlenje. Sjećam se da sam pitao tatu kako se osjećaš poslije darivanja krvi, a kad je tata rekao “sasvim normalno”, odlučio sam dati krv. U našem pogonu našlo se četvero radnika koji su odlučili dati krv, od toga dvije kolegice. Dotad nitko nije davao krv, a nakon što je nas četvero krenulo, proširilo se po pogonu, sjeća se Cvija dodajući da se tada krv darivala tri puta godišnje dok se danas ide na četiri akcije.
Rat, škver, burza, nova prilika
Kroz godine se nakupilo darivanja.
– To je rutina, jednostavno i nešto normalno. Svako darivanje krvi me veseli. Osim toga, kontroliraš zdravlje pri svakom darivanju, što je uvijek dobro. I nikad nije bilo problema. Zapravo, jednom se dogodilo da sam izgubio više krvi i da mi je pozlilo, ali nije to ništa.
Ja se kao darivatelj osjećam ispunjen jer pomoći nekome je velika stvar u životu. Uopće mi nije bitno kome sam pomogao. Bitno je pomoći. Nama darivateljima je usađeno pomoći ljudima, a meni je uvijek na pameti pomoći ljudima. Takva je naša čitava obitelj. Ako znaš da je za pravu stvar, uvijek ćemo pomoći, kaže Cvija.
– Jedina pauza je bila za vrijeme Domovinskog rata. Na ratištu u Lici smo boravili po šest mjeseci. I tako sa smjenama četiri godine. Bar sam 15 puta mogao darivati krv u periodu od 1991. do 1995. godine, kaže Cvija kojem je ta 1991. godine nekako bila sudbonosna.
– Te godine sam radi ljubavi preselio iz rodnog Zagreba u Tribalj. S 30 godina. Inače, moji su iz Međimurja. Kod Goričana. Jednom davno stigli su iz Njemačke i prezivali su se Zwia. Kroz godine i godine postali smo Cvije. Kako sam tek 1991. godine došao u ovaj kraj nisam znao puno ljudi, no preko sudjelovanja u Domovinskom ratu upoznao samo puno ljudi ovdje, priča Cvija koji je nakon rata posao našao u škveru u Kraljevici.
– Radio sam u škveru dok ga nisu zatvorili. Dvije godine sam proveo na burzi. I uvijek isto obećanje: javit ćemo. Normalno, nije se nitko javljao. Uvijek se gledalo koliko imam godina, a tada sam već bio na 50. I te dvije godine su bile teške, čovjek mora raditi. Uvijek se zabaviš nečime kući, ali nije to to.
Thalassotherapia mi je pružila priliku 2014. godine. Najprije sam održavao okoliš po sezoni, a poslije sam primljen za stalno. Mogu reći da uživam na poslu. Nema knedle u grlu kad ideš na posao, a to jako puno znači. Sretnem kolegu pa mi kaže što ne idem u penziju kad imam uvjete. Nema šanse. Volim svoj posao i radit ću do 67. godine ako zdravlje posluži. Na zraku sam, imam mir, tišinu, nikakvog presinga. U škveru sam radio u brodokovačiji, na savijanju brodova, Neusporedivo teži posao, puno više obaveza, a ovdje radim što volim. Stvarno mi je lijepo, priča Cvija.
Živimo u raju na zemlji
Cvija uživa u svom Triblju.
– Puno radim u vrtu doma, kuća nam je u centru Triblja. Od supruginog tate Ivana Jakovca, koji je bio svestran, sam naučio jako puno oko kuće. Gdje bi to u Zagrebu mogao naučiti? Rođen sam u Zagrebu, živio do 30. godine. Kad je čovjek mlad, više mu odgovara veliki grad. A kad dođeš u godine, želiš mir. Meni se ovdje sviđa klima, zrak, priroda, sve je to lijepo. Zagreb je asfalt. Imam svoj vrt, svoja stabla, napravili smo malo umjetno jezero u dvorištu. Sve to opušta, ništa ti nije teško, kaže Cvija koji uživa u okruženju obitelji.
– Dobio sam unuka Adriana. S nama žive sin Dražen i nevjesta Regiselle. Sin je završio elektrotehniku i radio je po svijetu. Malezija, Tajvan, Poljska, Njemačka, Austrija, Italija. I tako je upoznao suprugu Filipinku. Sada radi od doma. I kćer Tajana je završila elektrotehniku. Oboje su bili učenici generacije. Supruga Branka je odgajatelj savjetnik i predsjednica Društva Naša djeca Crikvenica. Dobitnica je nagrade Grada Crikvenice. Ima obaveza na sve strane, ali ona to voli.
Obitelj nevjeste došla je u listopadu kod nas. Razveselio nas je njihov posjet. Vidjeli su kako njihova kćer uživa kod nas. Znate što kažu? Da je ovo raj na zemlji. Kad su se vraćali doma, prvi put su snijeg u životu vidjeli. Smijali smo se kad su nam rekli, prolazeći kroz Gorski kotar, pa kod vas raste christmas tree.