Velimir Mudrovčić kao dijete je otišao u Afriku za ocem, igrao protiv Tottenhama i Manchester Cityja, a danas uživa u svom gradu i kaže: nitko ne voli više Novi od mene
NOVI VINODOLSKI Ove godine Nogometni klub Vinodol slavi 100. rođendan. Okrugla obljetnica prilika je da se posjeti na klupske legende i nema sumnje da će mnogi ljubitelji nogometa pokušati dokučiti tko je najveće nogometno ime Novog Vinodolskog. Velika većina Novljana vjerojatno pojma nema kakvu nevjerojatno nogometnu priču krije njihov grad. Novi Vinodolski je imao reprezentativca. I to Zambije. Novljanski reprezentativac igrao je protiv Tottenhama i Manchester Cityja, a tragedija u obitelji stala je na put njegovom potpisu za Chelsea. Ime nogometnog virtuoza odraslog u Abranskoj ulici 180 u starom gradu je Velimir Mudrovčić. Njegova nogometna priča je za film, a na velika platna bi mogla i njegova životna priča.
Velimir je rođen u Novom Vinodolskom 1937. godine. Kad je imao nekoliko mjeseci njegov otac Eduard zaputio se trbuhom za kruhom u Sjevernu Rodeziju, današnju Zambiju. Stiže Drugi svjetski rat. Otac nije mogao do obitelji godinama.
– Bila su to teška vremena. Mama Zorica je s dvoje djece morala sama proći rat. Nije bilo hrane. Mama je iz Novog išla pješice u Slavonski Brod po pšenicu i kukuruz. Tada nas je čuvala baka Zorica. Stroga baka, ali hvala Bogu da je bila takva. Morao smo čekati kraj rata da bi prvi put vidio tatu. Došao je vlakom preko Trsta 1946. godine, s još četvoricom Novljana. Gledam ljude na prozorima vlaka i prepoznam tatu po fotografijama koje je slao, sjeća se Velimir.
Tata koji se navikao na engleski sistem rada nije mogao funkcionirati u komunizmu i odlučio se ponovno vratiti u Afriku 1951. godine, priča Velimir.
– Godinu kasnije, s 15 godina, i ja odlazim za tatom. Iako sam išao tati, teško mi je bilo ići u Afriku, priča Velimir.
No, mlad čovjek svugdje se brzo snađe. Za brzu prilagodbu zaslužan je nogomet.
– Tata se družio se Englezima i Škotima. Nogomet je bio omiljena tema njihovih razgovora. Nisam još stigao u Afriku, a tata me upisao u nogometni klub. Igrao se dobar nogomet. Sjeverna Rodezija je bila bogata. Imali su pet velikih rudnika bakra. Tata je radio u jednom od rudnika kao građevinar. Nije radio u jami, ali je bilo zanimljivo pravilo. Svatko od radnika se morao spustiti u jamu i vidjeti kako izgleda raditi u rudniku. Puno Engleza je dole živjelo. I bilo je puno engleskih trenera koji su prenosili nogometno znanje. Dolazili su engleski klubovi na gostovanja. Tako sam imao priliku igrati za Nchanga Rangers protiv Tottenhama i Manchester Cityja. I stigao sam do reprezentacije. U početku su igrali samo bijelci. Takva su vremena bila. Poslije se normalno priključivalo domaće stanovništvo. Igrao sam četiri godine za reprezentaciju, u veznom redu, nosio sam “četvorku”. Lijep je život bio u Africi. Klima fenomenalna. Avionom smo brzo stizali do Južnoafričke Republike, do portugalskog Mozambika. Divne zemlje, prepričava afričko poglavlje života Mudrovčić.
Tata se vraća 1966. godine u Novi, a Velimir odlučuje otići u Kanadu.
– No, nije se moglo direktno u Kanadu. Zato sam otišao u Englesku, iz koje se lakše može do Kanade. I nastavio sam igrati nogomet i ići na utakmice u Londonu. Obožavam engleski nogomet. I pružila mi se prilika da potpišem za Chelsea. No, u tom trenutku dogodila se obiteljska tragedija. Ostajem bez kćeri i vraćam se u Novi Vinodolski, kroz suze priča Velimir.
Nakon nekog vremena, Velimir ponovno napušta Novi Vinodolski. Novi dom nalazi u Stuttgartu, gdje godinama radi u Mercedesu. Igra nogomet, a ne propušta utakmice Stuttgarta.
– Svaku domaću utakmicu sam bio na tribinama. Tada je za Stuttgart igrao hajdukovac Dragan Holcer. Bio sam ja i na četiri svjetska prvenstva. Uživao sam u tim utakmicama. Posljednja utakmica na svjetskim orvenstvima koju sam gledao bila je Hrvatska – Australija u Stuttgartu.
U Njemačkoj je Velimir zaslužio penziju i vraća se u svoj grad. S hrvatskom i engleskom putovnicom u džepu.
– Ja sam zaljubljen u Novi, nitko ne voli više Novi od mene. I moj sin Velimir koji živi u Dugom Selu jako voli Novi. Često je ovdje. Sada živim na Korzu hrvatskih branitelja. Imam svoj ritual. Svaki dan sam u Navi kod mog prijatelja Svemira Rakara. Pa onda na misu u crkvu, prepričava Velimir koji je još uvijek vezan uz Afriku jer mu u Južnoafričkoj Republici živi kćer.
Prolazi Svemir mlađi i ozbiljna lica dobacuje.
– Velimir ti je veliki hajdukovac
Velimir ga pogleda.
– Dinamovac, veliki dinamovac. Koliko sam samo puta gledao Dinamo. Išao na utakmice u Zagreb, Split, Beograd…
A tko su ljubimci u plavom dresu?
– Horvat, Volf, Čajkovski. A još uvijek obožavam engleski nogomet. Sjednem pred televiziju i uživam. Englezi igraju poseban nogomet. Ja volim samo dobar nogomet. Ako se ne igra dobro, što će mi to? Samo… Znaš, danas je nogomet novac. Nije to više onaj nogomet. Samo pričaju o transferima, objasnio je 85-godišnji Velimir.