U austrijskom Podersdorfu Crikveničanin je za 12 sati i 50 minuta prošao 180 kilometara na biciklu, plivao 3,8 kilometara i istrčao maraton od 42 kilometra
CRIKVENICA Damir Peko Lončar ostvario je svoj san. U mjestu Podersdorf am See nadomak Beča Crikveničanin je isplivao, izbiciklirao i istrčao triatlon utrku Ironman koja se smatra najvećim testom ljudske izdržljivosti. Nakon 180 kilometara bicikla, 3,8 kilometara plivanja i maratona u dužini od 42 kilometra vrijeme je pokazalo 12 sati i 50 minuta. Na utrci je sudjelovalo 173 sportaša, među njima i petero Hrvata. Riječanin, dečko i cura iz Zagreba i Osječanin.
– Velika želja mi je bila istrčati utrku Ironman, a poklopilo se da sam utrku poklonio sebi za 50. rođendan. Najprije se plivalo, potom na bicikl, a na kraju trčanje. Već na startu trčanja kvadricepsi bole, listovi olovni. Bilo je jako sunce, temperatura oko 29, nije bilo daška vjetra. Sve to dodatno iscrpljuje. Gledao sam u nebo i tražio malo oblaka, ali nije ih bilo. Možda sam mogao postići i bolji rezultat, ali nisam htio riskirati na trčanju, najvažnije mi je bilo da završim utrku. Znao sam da je bitno uzeti svoje gelove, na koje si naviknuo, da ne uzmeš gel koji je bio na izboru na utrci, a ne paše ti. Najteže mi je bilo na trčanju, tamo negdje na 30. kilometru, ali pomalo u glavi slažeš da odustajanje nije opcija. Kažeš si: ajde još malo. Gledaš sa strane, fokusiraš se na nešto drugo, želiš zaboraviti na trčanje. Ovo mi je prvi, a mislim i posljednji Ironman. Dok si u trci, pomisliš, što mi je ovo trebalo, ali na kraju veliko zadovoljstvo, pobjeda nad samim sobom. Pohvalio bi organizaciju. Svaka čast. Svidjelo mi se što sam vidio jako puno volontera, prepričava crikvenički Ironman.
Koliko sportaš treba trenirati da bi stigao na cilj Ironmana?
– Ovo ljeto nisam bio u nekom treningu. Jednom tjedno sam vozio 50 kilometara bicikl, trčao jednom tjedno 15 kilometara, svaki drugo dan sam plivao pod dva kilometra. Ne stižeš od posla i vrućine. Nisam nikad prošao distance kakve sam imao na Ironmanu.
Kako je krenula triatlon karijera?
– Mlađi sin pliva, a ja sam ga vozio na treninge na bazen na Kantridi. Prošećeš, odeš na kavu, ali opet imaš previše vremena. Tako sam počeo ići na bazen, pa trčati, pa sam stavio bicikl na auto… Svidjelo mi se i na kraju sam se učlanio u Triatlon klub Triton, priča Peko Lončar koji ne može sa sigurnošću reći je li prvi Crikveničanin koji je istrčao prestižni triatlon, ali nije čuo da je neki Crikveničanin istrčao Ironman.
– Mislim da sam prvi, čuo bi već negdje da je netko istrčao.
Za kraj dobro dođe razmišljanje čovjeka koji uz željezne mišiće mora imati i željeznu volju.
– Danas je ljudima uglavnom sve teško, umorni se dignu, umorni legnu. Divimo se Modriću, Hrgoviću, braći Sinković, a nitko ne zna kakav je to život, koliko truda i odricanja. Svi bi uspjeh preko noći, ali ne ide. A to što se djeca ne bave sportom, dijelom su krivi i roditelji. Oni su ti koji daju motivaciju djeci, a često od roditelja koji su još u lijepim godinama djeca čuju: nisam ja više za sport. A zašto nisi? Sport treba živjeti, bez obzira na godine. Svatko može sebi, u skladu s mogućnostima, naći svoj sport, poručuje Peko Lončar.