Željko Grujić bio je pripadnik legendarne postrojbe s Trpinjske ceste, išli su tamo gdje je bilo najkrvavije
GRIŽANE Tko god je pokazao imalo interesa za herojsku borbu Vukovara, morao je čuti za legendarni Turbo vod s Trpinjske ceste, poznate kao groblje tenkova. Turbo vod je bio interventni vod, a njihov je zadatak bio zaustavljati tenkove na Trpinjskoj cesti i uskakati tamo gdje je najkritičnije u Vukovaru, gdje je neprijatelj probio crtu ili prijetio da će probiti crtu.
Turbo vod je imao dvadesetak vojnika. Trećina je dala život u obrani Vukovara i Hrvatske. Ginuli su na groblju tenkova, ubijani su kao zarobljenici nakon pada Vukovara, ginuli na Kupresu… Među preživjelim herojima je rođeni Vukovarac, a danas žitelj Grižana Željko Grujić. Tijekom ljeta koje je mirisalo na barut, 31-godišnji Željko je držao straže u Vukovaru, a u Turbo vod je ušao čim je osnovan, u rujnu 1991. Zapovjednik voda bio je Robert Zadro, sin generala Blage Zadre, koji je 1992. godine poginuo na Kupresu.
– Zadatak je bio “jednostavan”. Gdje god je došlo do proboja obrane, išlo se u pomoć i ponovno se vraćalo na punkt. Bili smo obučeni, ali prvenstveno nas je vodilo srce. Od prvog dana je bilo žestoko, a kako su dani išli dalje, sve se pretvaralo u pakao. Bilo je svega, koliko-toliko je bilo dobro dok smo držali svoj punkt. Obrana Vukovara je bila organizirana tako da držimo punkt na mjestu gdje smo živjeli jer smo poznavali teren i sve stanovnike. Kad smo išli na druge položaje, bilo je nezgodno.
Spavali smo odjeveni i obuveni, nije se smjelo izuti jer smo po potrebi morali izletjeti na položaj istog trena. Granatiranja su bila stalna, danju i noću. Stalno smo bili u bliskim borbama. Nigdje nisi bio siguran. Događalo se da se zavučemo u neku kuću, da netko dojavi da smo u toj kući i odmah su padale granate po nama.
Opasnost je prijetila sa svih strana, ali tenkovi su bili ipak najstrašniji. Kad tenk prolazi pored kuće, to je kao da proživljavate zemljotres. Kad mi netko kaže da se nije bojao… Treba doživjeti i preživjeti susret s tenkom.
Ispočetka nitko od nas nije ni pomišljao da će se u Vukovaru dogoditi sve ono što se dogodilo. Mislili smo, proći će.
Uopće nismo razmišljali da je moguće da Vukovar padne. Sve je bilo dobro dok nismo shvatili da će Vukovar pasti. A to smo shvatili 11. studenog. Do tada je živjela nada da će grad opstati. Sve je krenulo nizbrdo kad je 16. listopada poginuo Blago Zadro. Tad je sve postalo drugačije. Naoružanja i streljiva je bilo sve manje. Nismo se imali s čime više braniti. Kad smo vidjeli da se bliži kraj, počeli smo se povlačiti s našeg punkta prema tvornici Borovo.
Kad je bilo najteže u borbama?
– Kad bi netko iz voda poginuo. Bili smo kao braća na punktu. Pazili smo jedni na druge. Posebno je teško bilo kad je poginuo Blago Zadro. Bio mi je susjed, treća kuća od mene. Jako dobro smo se poznavali.
Kako je izgledala predaja?
– Prema dogovoru sa zapovjednikom, povukli smo se u tvornicu. Mi smo išli na predaju, dobar dio nije. Kad moraš odlučiti hoćeš li se predati… to je nezamisliva situacija. Čovjek ne zna što napraviti. Nisi pametan za ništa. U proboju su neki uspjeli, neki ne. Bilo je jako teško probiti se kroz njihove linije i minska polja.
Vukovar je pao 18. studenoga, a mi smo se u Borovom Naselju predali dva dana kasnije. Već tada smo znali da su ubijani zarobljenici, no nije bilo izbora. Maltretiranje je počelo već u autobusu. Završio sam u logoru Stajićevo. U špaliru su nas dočekali i tukli.
Kako je izgledao život u logoru, ako se tako nešto uopće može nazvati životom?
– Ljudi su ubijani u logoru. Tko god je bio odveden na posebno ispitivanje, više se nikad nije vratio. Najgore je bilo prvih 14 dana, dok nije došao Crveni križ. Tada se kod nas probudila nada da ćemo preživjeti. Sve su znali o nama. Kad sam došao na ispitivanje prvi dan razmišljao sam što ću reći, a oni su pred mene gurnuli papir. Na njemu kompletan popis cijele ekipe Turbo voda. Sve su znali. Kako? Ne znam. U mjesec dana u logoru sam izgubio 13 kilograma.
Razmijenjen sam nakon 31 dana. JNA je odlučivala tko ide u razmjenu, a tko ostaje. Kad su me prozvali, nisam bio siguran da li zaista idem na razmjenu ili na stratište. Ipak je bila riječ o razmjeni. Određen broj zarobljenih Hrvata za određen broj zarobljenih Srba. Imao sam sreću da se uopće dogodila razmjena i da sam se našao među onima koji idu na razmjenu. Kad smo autobusom prešli most na Savi kod Bosanskog Šamca, nisam mogao doći sebi od sreće i osjećaja slobode. Nema pojma čovjek što znači biti zarobljen. Čim sam došao na slobodu, prvo mi je bilo potražiti kćer. Nisam znao gdje je. Otišla je s mamom prije pada Vukovara. Preko Crvenog križa sam ih tražio i našao u Varaždinu.
Vratili ste se nakon rata, 2000. godine, u Vukovar. Srećete li bivše susjede Srbe, komunicirate li, što kažu, znate li gdje su bili za vrijeme rata u Vukovaru?
– Većinom su otišli iz Vukovara prije no što je zaratilo. S nekima pričam, s nekima ne. Priča se svašta, a što je istina, ne znam. Znam da su neki sudjelovali u ratu, ali tko je što napravio, ne znam.
Kakvi vas osjećaji preplave kad se bliži godišnjica pada Vukovara?
– Jako teški dani, vraćaju me nazad. Nastojim da me ne okupiraju teške misli, ali opet mi dođe. Odlučio sam ostati živjeti u Grižanama. Ovdje je drugačije, osjećam se kao da sam ovdje rođen. Volim Grižane, tu sam našao svoj mir.