Svagdi je bolje, al nigdi lipše ni, poznata je Krešina koja najslikovitije govori o ljubavi prema njegovom Senju
SENJ Napustio nas je Krešimir Stanišić, senjski pjesnik. Svoj bogati pjesnički opus posvetio je svom rodnom Senju i njegovoj čakavštini. I kako napisa ugledna prof. Zlata Derossi, Stanišićeva poezija niknula je u atmosferi prijateljskog druženja koji se umorni od briga i posla odmaraju uz zvuk »domaće riči«, i u njoj svatko može naći dio samoga sebe.
Krešimir Stanišić rođen je 15. svibnja 1938. u Senju, gdje je pohađao osnovnu školu i gimnaziju. Potom je studirao u Zagrebu na Višoj školi za zdravstvene tehničare. Završivši studij, radio je u Domu narodnog zdravlja u Senju. Nakon toga, u Rijeci je bio nastavnik i direktor Škole za zdravstvene tehničare. Diplomirao je na Pedagoškom fakultetu u Rijeci te je svoj radni vijek, obnašajući brojne odgovorne zadaće, zaključio u INI.
Poznata je Krešina “Svagdi je bolje, al nigdi lipše ni”, koja najslikovitije govori o ljubavi prema njegovom Senju.
Poput drugih pjesnika koji su rođeni i odrasli u Senju, i Stanišić gaji prema Senju osjećaj čvrste povezanosti s njegovim miljeom: prirodom, ljudima, načinom života, atmosferom. “Svagdi je bolje, al nigdi lipše ni” – kaže Krešo, koji živi za Senj i piše za Senj i za sve one koji Senj vole zbog njegove tradicije, zbog njegova Nehaja, zbog njegovog karakterističnog ugođaja, napisala je o Stanišiću ugledna prof. Zlata Derossi
Od svoje prve zbirke pjesama „Moja Mirina“, a pjesma Mirina je i uglazbljena, kao brojnih drugih zbirki i pjesama objavljenih u raznim književnim časopisima pa do posljednje zbirke „Porat uspomenov“ Stanišić piše iznimno toplo, ljubeći senjsku čakavštinu, opisujući razne prigode i jednostavne neposredne ljude, te se u isto vrijeme smije i plače, ali unatoč raznolikosti emocija, on je u prvom redu optimist.
„U Stanišićevim stihovima iznesena je duša jednoga malog gradića u kojemu svak poznaje svakoga, u kojem postoji ustaljeni red, koji ima svoje tipove i navike. Tu je stara »mlikarica«, senjski »fakin«, pa pijani Iva; tu je tipičan senjski ugođaj bure, šenpetarije, oluje…. U tim stihovima skriva se sve šarenilo komešanja po senjskim ulicama, slika trabakula i vapora, predznaci bure iznad Vratnika, slika svićarica na bonaci. Tu je i slika senjske sirotinje, nostalgičnih sjećanja na sretno djetinjstvo, na igru špekulama, na žukulju i rašeljku. Stanišić se i stihovima igra kao špekulama. A riječ mu je topla i radosna, napisala je prof. Derossi.
Krešimir Stanišić je bio član nekoliko književnih udruženja te je dobitnik brojnih priznanja i nagrada, a između ostalih i Javnog priznanja Grada Senja za svekoliki doprinos očuvanju i afirmaciji prepoznatljive senjske čakavštine. Dobitnik je i književne nagrade Drago Gervais. Naime, u kategoriji najboljeg objavljenog književnog djela na nekom od idioma čakavskoga narječja hrvatskoga jezika kao pobjednik izabrana je zbirka pjesama Krešimira Stanišića Porat uspomenov, Dvajseti vik, Senj, 2016.
Pisao je i pripovijesti i homoreske, zastupljen je u skupnim knjigama i antologijama. Nastupao je pjesnik Stanišić, donoseći svoga Bendu, kao i druge pjesme, na brojnim kulturnim manifestacijama u svom gradu. Vodio je i emisiju “Pivan i plačen” urednika Zvonimira Ostovića u programu Radio Senja nedjeljom, u kojoj je kazivao svoje stihove na čakavici, kao i bendizme, kako je nazivao svoje aforizme.
Stanišić ne traži »duboke« teme. Ali u njegovim stihovima kuca široko, toplo srce, prenoseći na čitatelja jedan lijep osjećaj sličan sjećanju na nepovratno, bezazleno djetinjstvo. Katkad i poznatim imenima nedostaje onoga čega u Stanišićevim stihovima ima u izobilju: lakoća stiha, mekoća riječi i duboka veza s rodnim krajem, piše Zlata Derossi.