Od osamostaljivanja sa statusom grada, a bilo je to 1993. godine, Novi Vinodolski ove godine 30. put obilježava Dan grada na dan donošenja Vinodolskog zakona
NOVI VINODOLSKI Na današnji dan, 6. siječnja 1288. godine u frankopanskom kaštelu, u središtu Novog Vinodolskog, potpisan je po predstavnicima devet ondašnjih gradova – od Ledenica te kroz Vinodolsku dolinu – Novog Vinodolskog, Bribira, Grižana, Drivenika, Hreljina – pa do Bakra i Trsata do Grobnika, već tada jedinstveni, a kasnije glasoviti Vinodolski zakon. Bio je to već u to doba originalni popis dotadašnjih običajni normi, a kako će se pokazati, od Vinodolskog zakona i sličnih pravnih dokumenata i pravnih kodeksa, jedino je, navodno, starija Ruska pravda. Vinodolski zakon najstariji je i najznačajniji hrvatski srednjovjekovni tiskani, pravni spomenik, piše Franjo Deranja.
Pisan je glagoljicom na 14 pergamentnih listova, veličine 24,3 x 16,5 centimetara i sastavljen od 77 članaka u kojima su opširno razrađeni odnosi između gradova slobodne općine Vinodol i krčkih knezova. Donošenju Vinodolskoga zakona prethode odnosi u kojima slobodni seljaci nisu željeli postati kmetovima (darovnicom hrvatsko-ugarskog kralja Andrije II. Vinodol je 1225. potpao pod krčku vlastelu), dolazi do sukoba koji traju sve do 1288. kada Vinodolci priznaju vlast otočkih knezova, a ovi im odlučuju priznati “neka prava”, štoviše znatan broj od dotadašnjih običajnih prava. Radi toga utemeljena je komisija od 42 člana iz spomenutih devet općina s područja Vinodola i najbliže okolice koja je popisala dužnosti i prava kmetova i feudalne gospode, a predstavnik tih feudalaca bio je Leonard Krčki.
U novljanskom kaštelu, u najužem središtu tadašnjeg Novog-grada, danas Novog Vinodolskog, u vijećnici tog frankopanskog zdanja, i to na Sveta tri kralja, 6. siječnja 1288. godine, potpisan je zakon koji se kasnije spominje kao Vinodolski zakon, jedan od najstarijih pravnih kodeksa u Europi. U ovom zakoniku sustavno je razrađeno kazneno pravo s popisom globa, kazni, davanja ljetine feudalcima ali i obvezama feudalaca!
Najstariji prijepis pisan kurzivnom glagoljicom, iz druge polovice 16. stoljeća, čuva se u NSK u Zagrebu. Prijepis je prvi put objavio Antun Mažuranić 1843. godine u časopisu Kolo. Josip Bodnjanski preveo je zakonik na ruski, Waclaw Alexander Maciejowski na poljski 1856. a A. M. Evreinova 1878. u Petrogradu izdaje fototipsko izdanje izvornika s latiničnom i ćiriličnom transkripcijom. Od pravnih povjesničara u novije doba najviše ga je istraživao Lujo Margetić.
Prijepis Vinodolskog zakona čuva se i u Narodnom muzeju Novog Vinodolskog osnovanom 1951. godine donacijama izložaka i vrijednih artefakata što su ih Novljani dotad čuvali u svojim domovima i obiteljima. Vinodolski zakon već odavna izučava se u zemlji i u svijetu, na mnogim pravnim fakultetima, i služi kao ogledni primjer starog tradicijskog pravnog kodeksa, a u Novom Vinodolskom već desetljećima djeluje Međunarodna ljetna škola ljudskih prava.
Od osamostaljivanja sa statusom grada, a bilo je to 1993. godine, Novi Vinodolski ove godine 30. put obilježava Dan grada, koji je određen 6. siječnja, danom donošenja Vinodolskog zakona.