Ovogodišnja osobitost je u tome što završnica svega pada na Pepelnicu ili Čistu sredu, a to znači upravo na Valentinovo
Davne i pradavne starorimske pokladne svetkovine, kojima se tjeralo zimu i zazivalo plodno proljeće, do danas su se održale u našim krajevima kao mesopusni i karnevalski narodni običaji. Vezuju se uz katolički kalendar, pa je tako jedan od “međaša” ili oznaka za start, Dan Svetoga Antuna opata ili Antona, u čakavskom idiomu. A zvuk antonjskog ili pusnoga roga znak je za početak svih oblika iskazivanja tog folklornog naslijeđa na u okolici Rijeke„ pogotovo na Kastavštini i većem dijelu Liburnije te u Vinodolu.
Koliko god sve to za pukog promatrača, putnika namjernika ili turista izgledalo sasvim spontano, Antonjski rog ili pusni rog ovdje je zaista – ´zakon. Ili u čitavom tom mesopusnom i karnevalskom “ludilu” ipak i itekako ima sistema. Stari stih pjeva: “Novo leto samo ča j´ pasalo, pusni rog se j´ s brega oglasil”. Od legendarnih zvončara na području Halubja, u zaleđu Rijeke, preko Grobinštine i opatijskih maškaranih zabavnih događanja uglavnom na otvorenom, pa do folklornog naslijeđa što se redovito obnavlja u Vinodolu, gdje je novljanski narodni, mesopusni običaj 2011. godine proglašen zaštićenim nematerijalnim kulturnim dobrom Republike Hrvatske. Čitav taj gornjojadranski kraj iduće dane i tjedne živjet će svoje takozvano peto godišnje doba.
Bribirci i njihova Parada već od 7. siječnja, prve ovogodišnje nedjelje, počeli su svoje tradicionalno obilaženje svih 15 sela i pozdravljanjem svake nastanjene kuće. U Novom Vinodolskom strogo se drže kalendara mesopusnih zbivanja pa im mesopusno vrijeme uvijek traje jednako, od prvoga četrtka i napovidanja dovcen i dovican pa do Pepelnice ili Čiste srede, a ovaj put to je od četvrtka, 25. siječnja do Pepelnice 14. veljače. Za Novljanke i Novljane, primjerice, u središtu svih zbivanja narodna je nošnja, kolo i domoljubna pjesma. Novljanske običaje izučavali su desetljećima etnolozi i melografi, a kako to i priliči potomcima slavne obitelji Mažuranića, gaji se i pučka drama u stihu osmercu. To je žitak, ili život, čovjeka-lutke od slame, mesopusta, koji redovito biva osuđen za sve nedaće što su se zbivale tijekom godine. Važno je pronaći i znati “krivca”, a Novljani ga uvijek i redovito imaju. Sve se ovo, pak, u Novom Vinodolskom odvija uz zvuke preporodne budnice “Još Hrvatska ni propala dok mi živimo”, za koju je glazbu na stihove Ljudevita Gaja napisao Ferdo Livadić.
Bolje da selo izgori nego da se običaj ugasi, može se slobodno reći u čitavom gornjojadranskom kraju i nastaviti gajiti dugovječne i zaista prastare, živopisne narodne običaje. Negdje mesopust, negdje karneval, negdje i mesopust i maškare, negdje mačkaroni, a sve skupa naši narodni običaji. Treba li obraćati pozornost što ove, prijestupne godine Pepelnica ili Čista sreda pada na Valentinovo? Kako god bilo, svi su ovdje zaljubljeni. Neki samo u čovjeka od slame, Mesopusta, ili u svoje mesopusne običaje. U karneval, u maškare. Možda i svi oni – međusobno.