Obljetnica u sjeni imovinsko-pravnih dvojbi: stogodišnji hram (ali čiji) ili spomenik kulture
CRIKVENICA Prije točno stotinu godina izgrađen je sakralni objekt Ruske pravoslavne crkve u Crikvenici. Bilo je to 1924. godine. Povijest ruske zajednice na ovim prostorima vezuje se uz nekoliko godina raniji događaj od toga, kada je 1920. godine u Bakar uplovio brod Vladimir s oko tri tisuće muškaraca, žena i djece koji su “došli iz Rusije”. Bili su to, kako govore ondašnji ljetopisi, “izbjeglice nakon Oktobarske revolucije i Prvoga svjetskog rata”, i to vojnici, civili, djeca. Od tog većeg broja oko 200 ih je došlo u Crikvenicu. Bili su to Rusi iz Rusije i Bjelorusije te donski Kozaci. Isprva su bili smješteni u crikveničke hotele i u privatne kuće.
Onodobna lokalna vlast nedugo nakon toga omogućila im je prepustiti zemljište da za svoje potrebe vjerskih obreda i običaja izgrade Rusku pravoslavnu crkvu, poznatu i do danas atribuiranu kao jedini ruski pravoslavni hram u Hrvatskoj. Izgrađena je u stilu ruske crkvene arhitekture, od bijelog klesanog kamena s bizantskim kupolama u obliku lukovice. Izgrađena je novcem tadašnjih ruskih izbjeglica. To su uglavnom bili boljestojeći ljudi koji su u zemlji svojeg podrijetla ostavili svu ostalu imovinu.
Odlukom Svetog arhijerejskog sinoda Ruske pravoslavne crkve godine 1956. ovo crikveničko zdanje stavljeno je pod jurisdikciju Srpske pravoslavne crkve, a Sveti Arhijerejski sinod Srpske pravoslavne crkve ovu je crkvu stavio pod upravu Eparhije Gornjokarlovačke na čijem se teritoriju ona i nalazi. Danas brigu o crikveničkoj crkvi vode Eparhija Gornjokarlovačka i Srpska pravoslavna općina Rijeka.
Na pitanje kako je došlo do te odluke sinoda i je li takva darovnica uobičajena crkvena praksa, paroh riječki protojerej stavrofor Mićo Kostić o tome kaže kako nije uobičajeno da pravoslavne crkve imaju svoje hramove tamo gdje već tradicionalno postoji neka pravoslavna crkva, ali i da je iznimka napravljena prilikom gradnje ovog hrama u Crikvenici 1924. godine, te dodaje:
– Ruska patrijaršija je prepustila, odnosno darovnim ugovorom darovala SPC-u hram Svetog Nikole u Crikvenici.
Idućih desetljeća obredi su bili redoviti, a nakon pola stoljeća oni su se prorijedili, da bi poslije Drugog svjetskog rata postali sve rjeđi. Godinama ovdje nije bilo obreda.
Mnogi su se od ovih ondašnjih doseljenika, nekadašnji putnici s broda koji je bio uplovio u bakarsku luku, poženili i poudavali, a djeca su u drugom i sljedećim naraštajima postala Primorcima, čakavcima. Na njihovo izvorno rodoslovlje podsjećala su i dandanas podsjećaju samo neka od prezimena (Kosagov, Smirnov, Emilianov, Usihanov).
Rusi s 1.481 pripadnikom danas čine svega 0,03 posto stanovništva u Hrvatskoj. Prije četiri godine bila je stogodišnjica ruske emigracije u Hrvatskoj (1920.-2020.)
U Udruzi ruske nacionalne manjine u Primorsko-goranskoj županiji imaju drugačije viđenje o ovom pitanju vlasništva na koje je upisana SPC u Hrvatskoj, Eparhija Gornjokarlovačka, Crkvena općina Rijeka i najavljuju vraćanje crikveničke crkve, Ruske pravoslavne crkve u posjed ruskoj manjinskoj zajednici.
Natalia Marčelja, dugogodišnja predsjednica manjinske udruge Ruski dom PGŽ Rijeka, a odnedavno predsjednica Savjeta udruge, kaže:
– Osporavamo trenutačnu situaciju s uknjižbom SPC-a, jer darovnica o kojoj se s tim u vezi govori ne postoji i nije postojala. Nama i u novije vrijeme, u ovo delikatno doba rata u Ukrajini, dolaze ljudi – i Rusi i Ukrajinci – iz Ukrajine koji pitaju zašto se ne može u crikveničku Rusku pravoslavnu crkvu. Neki i ne
moraju biti aktivni vjernici, ali im u ovom vremenu nešto takvo, jedno takvo utočište, jako treba. A najbliža crkva im je u Italiji, u Udinama ili Anconi. Crikvenička crkva imala je poseban status u sklopu Ruske pravoslavne crkve. Dobili smo i iz Moskve potporu, od Ruske pravoslavne crkve, da bi se u ovoj crikveničkoj crkvi mogla obavljati vjerska služba na ruskom jeziku. Upravo pripremamo i dopis koji ćemo uputiti SPC-u u Beograd i Ruskoj pravoslavnoj crkvi u Moskvu u kojem ćemo naglasiti kako tražimo da se ovaj status crikveničkog sakralnog objekta riješi mirnim putem. Naša argumentacija je i dalje kako su tu crkvu izgradili svojedobni izbjeglice koji su se ovdje skrasili i zaposlili te od svojih dobrovoljnih priloga izgradili Rusku pravoslavnu crkvu sv. Nikole ovdje u Crikvenici, naglasila je Natalia Marčelja.
Nepristrani, u ovom primjeru to je političko vodstvo Grada Crikvenice, zagovaraju stav da bi ovaj objekt, kojemu predstoji nužna obnova i izvana i iznutra, trebao prije svega postati i ostati, nakon punog stoljeća od izgradnje, i to uz angažiranje županijskih konzervatora, ponajviše – spomenik kulture.
Problem je u tome što bi tu obnovu trebao potaknuti vlasnik iz zemljišno-knjižne uknjižbe, a to je Srpska pravoslavna crkva. Hoće li i kada će to biti učinjeno? Riječki protojerej Kostić:
– Kada bude obnovljena Ruska pravoslavna crkva sv. Nikole u Crikvenici, bit će to učinjeno prema standardima ruske sakralne arhitekture.