Na to pitanje bi vrlo brzo trebao odgovoriti netko koga ćemo svakodnevno ili bar na utakmicama vidjeti na stadionu četvrtoligaša Crikvenice
CRIKVENICA Crikvenica je ispala iz lige nakon 23 godine, pronašli su u već požutjelim statistikama znalci klupske povijesti. Najmanje su za krah krivi igrači, a još manje trener Marijan Tomić. Da nije bilo trenera Tomića, igrački opustošena Crikvenica teško da bi se dovukla do petog ligaškog kola. Tomić je taj koji je skupio igrače i složio ekipu koja se do pretposljednjeg kola borila za opstanak. Da nije bilo grča koji nosi borba za opstanak, dobar dio momčadi je igrački mogao dati puno više.
Prije samo tri godine, u 2020/21. sezoni, Crikvenica je osvojila titulu prvaka u puno jačoj ligi, u konkurenciji porečkog Jadrana i Grobničana. Od ekipe koja je u odlučujućoj utakmici u posljednjem kolu u Poreču dobila domaćine ostao je samo Filip Škoro. Na klupi su u Poreču od sadašnje ekipe sjedili Filipović, Manestar i Suden. U sezoni 2021/22. Crikveničani su obranili titulu. Iz te ekipe nije ostao nitko.
Najbrojnija crikvenička šampionska kolonija danas je u Vinodolu (Baričević, Barac, Bogdanić, Buršić, Mazzarolli), Prpić je u Grobničanu, Alilovića su ozljede odmaknule od nogometa, Mašić je u inozemstvu, Šarković u Halubjanu, Vukajlović u Naprijedu. Nema više Antanaskovića, Burčula, Imeraja, Merlea, Vidovića…
Na početku lanjskih priprema prvaka, niti dva mjeseca nakon osvojene titule, novom treneru Ormanu odazvala su se trojica igrača. Dobri kapetan Butorac i Mazzarolli sudjelovali su u naporima da se klub spasi od gašenja. Očigledno je Butorac brzo shvatio da nema s kime ozbiljno razgovarati pa je dostojanstveno otišao. Klub je napustio i Mazzarolli. Nakon prvih nekoliko kola lanjskog prvenstva Tomić, koji je stigao kao igrač na početku prvenstva, skida kopačke i sjeda na klupu. Lani su se Crikveničani spasili zahvaljujući propasti Novigrada. Očito, lanjska sezona nije bila nikakva škola pa se krenulo po starom receptu. Klub su napustili i navijači. Na jednoj od odlučujućih utakmica za opstanak, na tribinama 40 gledatelja i dvadesetak mladića sa zastavama i šalovima. Kad krene po zlu, gradom krenu svakakve priče. Da je klub dužan igračima. No, ozbiljni izvori iz kluba (a još ih ima) jamče da nema istine u takvoj priči. Igračima i trenerima su isplaćene sve obaveze za ožujak.
Sve se počelo urušavati odlaskom predsjednika Marka Prpića. Uz napomenu da su povijesni uspjesi seniora u tom periodu prikrivali sramotnu situaciju u omladinskom pogonu kluba. No, zar dvije godine od odlaska uspješnog predsjednika nisu bile dovoljno da se klub postavi na zdrave noge? Očito nisu. U međuvremenu se klubom (po)igrala politika. Klupske prostorije “glumile” su gradsku vijećnicu. Borba pozicije i opozicije za vlast. Lanjskog srpnja na mjesto predsjednika sjeda Boris Boras, a za potpredsjednike su izabrani Mario Jelčić i Gracian Čop.
Kako dalje? Na to pitanje bi vrlo brzo trebao odgovoriti netko koga ćemo svakodnevno ili bar na utakmicama vidjeti na stadionu četvrtoligaša Crikvenice. Jer, drugačije neće ići. Vidjeli smo kako završi sezona u kojoj klub umjesto postavljenih generala vodi narednik. A taj netko bi trebao pokucati na vrata ljudi koji poznaju nogomet, koji mogu složiti omladinsku školu, koje trener može pitati za mišljenje. Možda se netko sjeti kapetana Ivana Butorca ili trenera s pedigreom Hrvoja Matijevića. Postoje ljudi koji poznaju nogomet, a ne moraju po mišljenje nogometnih neznalica s nenogometnim ambicijama. Taj netko neka preslika žar iz kancelarija, terena i tribina u Novom Vinodolskom, Triblju i Senju.