Uvažavajući zakone i slobodno (europsko) tržište, teško je ne zapitati se zašto domaći čovjek nema neku prednost kad je u pitanju egzistencija na svojoj grudi
JADRANOVO Uvažavajući zakone i slobodno (europsko) tržište, teško je ne zapitati se zašto domaći čovjek nema neku prednost kad je u pitanju egzistencija na svojoj grudi. Često se pitamo kako je moguće da je nonica iz Jadranova ili bilo kojeg našeg malog mjesta, koja iznajmljuje apartman u svojoj kući, u istom iznajmljivačkom i poreznom košu s Hansom iz Beča, Štefom iz Zagreba ili Janezom iz Ljubljane koji podignu “betonsku tvrđavu” i primaju svoje turiste u našim mjestima. Također se često pitamo može li domicilno stanovništvo uživati u blagodati pozitivne diskriminacije kad je riječ o koncesijama na plaži u svom mjestu. Onima koji dođu pokupiti vrhnje u ljetnim mjesecima more i plaže su izvor dodatne dobre zarade, a domaćem stanovništvu more i plaže su izvor egzistencije i razlog ostanka na svom pragu.
Na krilima takvih pitanja i dilema priča nas vodi na plažu u Jadranovo. Nakon 16 godina Damir Ahel je izgubio koncesiju na atraktivnoj plaži u mjestu u kojem živi. Konkurenti su Gradu Crikvenici koji raspisuje natječaj za koncesijska odobrenja ponudili više eura. Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama te pripadajući pravilnik definiraju da ponuđeni iznos utječe na 60 posto ocjene ponude. Prethodno iskustvo i dobro obavljanje djelatnosti čine 10 posto ocjene. Na kompletnu ocjenu ponude utječe kvaliteta ponuđene opreme, posvećenost ekologiji, korištenje opreme s europskim certifikatima… Nigdje se ne spominju bilo kakvi bonusi za lokalno stanovništvo. No, pustimo zakone i pravilnike, postoji struka koja će reći konačnu riječ, a prošećimo do plaže i Damira Ahela koji je do svog radnog mjesta iz svog doma dolazio pješice. Uz kafić je Ahel držao 40 kompleta ležaljki na plaži i sportove na vodi, pedaline i gliser.
– Moja obitelj je isključivo živjela od plaže. Sada smo na ulici. U sezoni je kod mene radilo 15-20 ljudi. Među njima su brat i dvije sestre iz Jadranova koji su 13 godina radili kod mene, a sada ostaju bez posla. Sve objekte na plaži je podignula moja obitelj. Uložili smo znatna sredstva da bi plaža iz godine u godinu dobivala pohvale Jakovara i gostiju. Kod mene strani gosti dolaze godinama, što valjda potvrđuje da sam ponudio kvalitetu.
Nije bilo lako proteklih godina. Najlakše je bilo raditi ljeti, a najviše nas je mučio proces dobivanja koncesijskog odobrenja. Donedavno je vrijedilo besmisleno pravilo najbržeg prsta. Suludo je da su koncesionari morali u ponoć na Bajakovo da bi prvi predali zahtjev i da su se tamo morali naguravati sa svakakvim “zaštitarima”. Jedine dvije pošte koje rade cijelu noć su Bajakovo i Beograd. Kako bi zadržao koncesiju na plaži u svom mjestu, ja sam morao ići na poštu u Beograd da prvi predam zahtjev. Treba li tako nešto uopće komentirati? I tako svake godine jer smo dobivali koncesiju godinu po godinu. Takav model demotivirao je mene i kolege da ozbiljnije ulažemo u plažu jer ne znaš hoćeš li i sljedeće godine ostati na plaži.
Drugi problem je što je Grad Crikvenica svih godina izlazio s natječajem za koncesije tek u travnju. Do Uskrsa nikad nismo znali hoćemo li dobiti koncesijsko odobrenje. Da netko razmišlja, već u studenom bi se raspisivali natječaji da se plaža može pripremiti u miru, da se mogu naći zaposlenici na vrijeme.
Stižu nova pravila. Koncesije se dodjeljuju na pet godina. I Ahel na prvoj dodjeli koncesijskog odobrenja po novim pravilima gubi plažu u svom Jadranovu. Konkurenti su ponudom nadmašili Ahelovu više nego dvostruko. Ahel ne odustaje od lokacije na kojoj je radio godinama. Smatra da je bilo propusta u ocjeni ponuda.
– Netočni su navodi Grada Crikvenice da je natječajni postupak okončan. Donijeta je prvostupanjska odluka protiv koje sam podnio žalbu i o istoj žalbi mora odlučiti Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture RH. Naime, u prvostupanjskoj odluci se samo navodi da je izabrani ponuditelj najpovoljniji, ali se uopće ne obrazlaže zbog čega je on najpovoljniji. To više iz razloga što je bilo više natječajnih uvjeta, a ne samo visina godišnje koncesije. Moja ponuda u svojoj ukupnosti je sigurno bila najpovoljnija, jer niti jedan drugi ponuditelj nije ispunio te druge uvjete na način koji bi se pravno i životno logički mogao provjeriti. Upravo stoga vjerujem u uspjeh moje žalbe jer svaka druga odluka bi bila sumrak pravne države, objašnjava Damir Ahel dodajući da mu je neshvatljivo da ga Grad traži 7. lipnja da ukloni svoje objekte s plaže, a nije dobio nikakav odgovor na žalbu.
– Sve ove godine nisam morao micati svoje objekte s plaže kad bi mi na kraju godine isteklo koncesijsko odobrenje, a sad moram. Da li oni znaju nešto što ja ne znam, pita se Ahel koji će dodati još nešto.
– Partner sam Gradu Crikvenici 16 godina. Nije mi jasno da me u tih 16 godina, a mijenjale su se vlasti, nitko nije posjetio, pitao kako radim, kako može biti suradnja bolja, treba li mi što.
Ode li Ahel sa “svoje” plaže vjerojatno će to biti i odlazak njegovih zaposlenika. Ahel sa žaljenjem konstatira da je kroz sve godine imao izvrstan odnos sa svojom posadom. Radnici su često puni gnjeva prema poslodavcu, a poruka koju je Ahel dobio od svog dugogodišnjeg mladog radnika ukazuje da je odnos na relaciji poslodovac – radnik na plaži u Jadranovu bio za poželjeti.
“Hvala na svim lekcijama i lijepom djetinjstvu. Pomogli ste meni i cijeloj obitelji. Mobitel, maturalac, fakultet, polaganje za vozački, auto… nekad snovi, polako su kroz godine postajali realnost. Hvala što ste mi dali šansu i imali puno strpljenja sa mnom kroz sve ove godine”