Na osmom pustolovnom hodu od Zavižana do Starigrada hodat će 200 Herculesa i Herculesica iz cijelog svijeta
ZAVIŽAN Sve velike avanture počinju duboko pred zoru. Tako i Highlander. Zbor na Zavižanu u 6:30 značio je ustati se u četiri ujutro u Jadranovu. U debelom mraku pozdraviti more, Jadransku magistralu i Sveti Juraj na 22 noćna stupnja. Još pola sata uspona po asfaltu. I 15 minuta po makadamu od ulaza u Nacionalni park Velebit Babić Siča do Zavižana. Za dobrodošlicu bura i sedam stupnjeva. Prije koji dan na moru je pržilo ubitačnih 36.
Zašto Zavižan u zoru? Kreće osmo izdanje Highlandera Velebit. U pet dana u skrivenim kutcima Velebita uživat će 600 zaljubljenika u mir. Najuporniji, njih 200, kreću upravo sa Zavižana u zoru. Pet dana će hodati Velebitom i proći ciljem u Starigradu. Pobijediti sebe i Velebit. Ako termin “pobijediti Velebit” uopće ima smisla. Velebit i Highlander su suprotnost svemu što nas muči kroz godinu. Nervoza svakodnevnice, pogledi na sat koji nam diktira život, komentari na Facebooku, loše vijesti, visoke cijene i temperature, gužve na cestama… Velebit i Highlander su bijeg od svega lošega. Čovjek je u prošlom stoljeću napuštao Velebit, a sada mu se vraća. Bar na nekoliko dana. I ne treba mu ništa. Šator, dobre tenisice, malo vode i hrane. I osmijeh. Osmijeha i pozitive nije falilo. Ne pamtim kad me u jednom danu toliko ljudi pozdravilo s osmijehom. Srećom, vječito namrgođene negativce ne zanimaju niti Velebit, niti Higlander. Najbolje funkcioniraju na punim plažama, parkiralištima i redovima u trgovinama.
Ovogodišnji Highlander ima pet tura. Od jednodnevne do petodnevne. Najuporniji sudjeluju u turi imena Hercules koja vodi od Zavižana do Starigrada. Kad sam prilazio startu očekivao sam da će se ispred mene izroniti Herculesi, mladići koji bi svojom staturom i mišićima mogli konkurirati za ATJ Lučko. No, iznenađenje. Na startu “normalni” ljudi. Na prvi pogled, ne bi rekao da su neki od njih kadra hodati 100 kilometara, nositi hranu u svojim velikim ruksacima, spavati u šatorima u planini… Dok sam ih ispraćao sa starta, ne znaš na kojem se jeziku obratiti. Kroz Highlander je u sedam godina prošlo više od 15 tisuća sudionika iz 120 država. Pored mene prolaze Highlanderi iz New Jerseya, Floride, Slovenci, Česi, Nijemci… Luka iz Slavonskog Broda u prolazu se pohvalio da je na Highlander dovukao prijatelje iz Slovenije, Francuske, Austrije i Norveške. Pozdravljaju me privremeni gorštaci iz Splita, Osijeka, Zagreba, Zagorja, Zadra… Na glavi kape i marame, lica zabundana. Ima i hrabrih u kratkim rukavima.
– Među 200 Herculesa je 20 posto dama, otkriva nam Filipa Beroš koja je zadužena za marketing Highlandera.
Dva dana je Filipa premjestila svoj ured na Velebit. Već prvog dana će prehodati 34 kilometara, od Zavižana do Škorpovca.
Drugo iznenađenje. Jedini sam novinar. Kunemo se u održivost i cjelogodišnji turizam, puni su nam mediji izjava dužnosnika o turističkim strategijama. No, na startu nema niti medija, niti dužnosnika. Prerano je, prehladno i previsoko. Razumijem ih.
Ima još iznenađenja. Nisam ni sanjao da ću 1.594 metara iznad mora sresti našeg zlatnog olimpijca, Valenta Sinkovića. Ima malo slobodnog vremena, a Highlander se uklopio u slobodne termine.
– Mislim da sam bio na Velebitu kad sam išao još u osnovnu školu. Inače rijetko stignem u planine zbog sportskih obaveza. Ponekad uspijem kad smo na pripremama u Južnom Tirolu. I svaki put me planina oduševi i opusti. Na Highlander me pozvao prijatelj Jurica Barač, proći ću u jednom danu 34 kilometra, veselim se potpuno drugačijem treningu.
Hodamo od Zavižana prema Rossijevoj kolibi. Valent s Higlanderima priča o regatama i treninzima. Kažu mu, prebrz si. Trebali smo ti bar dva vesla dati da nosiš, onda bi mogli s tobom držati tempo. Nije Valent forsirao, uživao je u drugačijem treningu. Na Rossijevoj kolibi predivni pogledi. No, nitko nije fotografirao planinu i more. Svi su željeli fotografiju sa Sinkovićem.
Kako smo prešli na južnu stranu Velebita, kako je zasjalo sunce, mogli smo skidati zimsku opremu. I tada shvatim da je čovjek koji je hodao uz mene, a činio mi se poznat, bivši ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak. Nisam ga prepoznao, sakrila ga je marama. Dio je osječke ekipe koja je i pokrenula Hihglander.
U nedjelju sam gledao utakmicu Hrvatska – Poljska na TV. I poslije gledao emisiju u kojoj je utakmicu analizirao Aljoša Vojnović. Na startu na Zavižanu poznato lice. Je li ovo Aljoša ili čovjek koji jako liči na TV komentara? Je, Aljoša. Odmah na nogomet. Bila je dobra atmosfera na Opus Areni, komentira Aljoša čija je zadaća voditi brigu o startu.
Kad smo već kod starta, trebalo je svih 200 Herculesa krenuti odjednom. Bila bi to dobra fotografija. No, Highlanderi koji su stigli izdaleka sugerirali su da svatko krene kad mu se svidi. Ne žele kolonu na Velebitu. Pobjegli su od kolona svih vrsta. Na začelju kolone HGSS i Hrvatska vojska. Sigurnost i logistika su ključni za ovakve pohode u divljini.
I još jedno iznenađenje. U sredini tjedna očekivao sam da će Highlanderi biti jedina stvorenja na dvije noge koji će kročiti Premužićevom stazom. No, srećemo grupu od dvadesetak turista iz Francuske i Tajvana. Dvoje Čeha, dvoje Mađara, dvoje Francuza, troje Čeha, dvoje Nijemaca. Prometna je bila Premužićeva.
Highlanderi bi trebali stići u Starigrad u subotu. U prognozama se čak vidi snijeg. No, što je malo pahuljica za gorštake sa svih strana svijeta.
