Zavladala je panika u okruženom Bilaju, neki su predlagali da se povučemo jer da nemamo šanse, no ja sam se pitao što će biti s onim nepokretnima, starima i bolesnima. Onda smo odlučili da ćemo ostati, priča vlč. Zeba za portal Domovinski rat
Stjepan je rođen kao deseto od jedanaestero djece u obitelji Zeba iz Bijelog Brda kraj Dervente. Iz rodne Bosanske Posavine otišao je u ranoj mladosti. Srednju školu pohađao je u Pazinu i Zadru dok je studij teologije završio u Rijeci gdje je zaređen za svećenika. Nedugo nakon ređenja, 1986. godine preuzeo je župe Bilaj, Ribnik i Podlapača koje su u Domovinskom ratu teško stradale.
I prije Krvavog Uskrsa 1991. shvatio je da Hrvatska do slobode teško može mirnim putem te da situacija ide u neželjenom smjeru. Naime na prijevoju Ljubovo, između Gospića i Titove Korenice, već u siječnju 1991. teško je ranjen Perušićanin Mirko Hećimović na kojeg su pobunjeni Srbi otvorili vatru dok je vozilom prolazio kraj njihove barikade. Napetost, strah i neizvjesnost postali su dio Stjepanove svakodnevice, a prelasci preko Ljubova sve rizičniji.
– Morao sam ići preko Ljubova kako bi došao do vjernika u Podlapači. Zanimljivo, kada je u svibnju 1991. održan referendum o samostalnosti Hrvatske stanovnici Podlapače uopće nisu dobili listiće koje je njima trebala dati općina Titova Korenica u kojoj su sve funkcije obnašali Srbi. Mještani su se snašli, napravili sami listiće i dali meni da ja to prenesem. Sakrio sam ih ispod sjedala i prenio ih preko barikada na Ljubovu u tajnosti te predao u općini Gospić. Onda je to objavljeno, vrlo brzo su saznali Srbi za te listiće i mogli su pretpostaviti da sam ih upravo ja donio. Nakon toga nisam više mogao preko barikada, a neke su Podlapačane zarobili i odveli u Knin gdje su prolazili torturu i ispitivanja.
U ljeto 1991. Podlapača je okupirana, a ratne aktivnosti ozbiljno su zahvatile njegove druge dvije župe – Ribnik i Bilaj.
– Već 22. srpnja 1991. počeo je otvoreni rat u mojoj župi kada je došlo do napada na selo Barlete koje je branila hrvatska policija. Tada su u Bilaj stigli pripadnici riječke specijalne policije, a s Ljubova koje se našlo u poluokruženju spustili su se policajci iz Zagorja. Vrlo brzo počela je bitka za Gospić, a pobunjenici su presjekli Bilajsku ulicu, odnosno komunikaciju s Gospićem. U tim trenucima velečasni Stjepan Zeba nije dvojio. Njegov je odabir bio je ostanak s narodom i uključivanje u obranu Hrvatske. To nije bilo prirodno, nije bilo normalno stanje. Pitao sam se smijem li kao svećenik ratovati, a i novinari su me tada jednom prilikom pitali što je s onom Božjom zapovjedi “Ne ubij”. Odgovorio sam im da mi nemamo nakanu ubijanja nego imamo pravo na obranu. I to je bilo moje geslo – “Ne idem nikog ubiti nego spriječiti druge da ubijaju.” Kao svećenik nisam imao ništa osim naroda i za narod sam se htio boriti. Unatoč tome što smo ostali u okruženju nije mi palo na pamet da se povučemo. Osjetio sam snažan nacionalan zanos i želju za stvaranjem hrvatske države baš kao i ostali stanovnici Bilaja. Doduše u jednom je trenutku zavladala panika i neki su predlagali da se povučemo jer da nemamo šanse za obranu no ja sam se pitao što će biti s onim nepokretnima, starima i bolesnima. Onda smo odlučili da ćemo ostati, a narod mi je rekao: mi ne odlazimo dok ste vi ovdje, kada vi krenete i mi ćemo krenuti.
Uvjeti obrane Bilaja i Ribnika, Zebinih župa koje su se smjestile na potezu od Gospića prema Gračacu, bili su vrlo složeni. Ponajviše u vrijeme potpunog okruženja, ali narod se organizirao i uspješno obranio uz nemalu žrtvu. Pod paljbom granata žene su kuhale kako 50-ak policajaca koji su branili Bilaj ne bi bili gladni, trgovci su zatvorili trgovine, a robu podijelili za potrebe obrane sela. Domaći ljudi u Ribniku, predvođeni mještaninom Nikolom koji je bio bivši oficir JNA, organizirali su se i pridružili policajcima. Ja sam uglavnom bio u Bilaju gdje sam imao niz zadaća, uglavnom logističkih, ali sam i držao s ljudima položaje. Uza me su bili zagorski policajci, kao i domaći ljudi koje su vodili Joso Mraović i Mile Šimunić. Narod me slušao i to sam koristio da ga zaštitim od pogibelji. Spavali smo u pećinama dok je selo bjesomučno granatirano. U tom periodu ostali smo i bez crkve u Bilaju koja je izgorjela 11. rujna, dok je ona u Ribniku izbušena tenkovskim projektilima iz pravca Divosela. Jednom su mi došli novinari i pitali me imam li ključ od crkve no on im nije bio potreban jer su rupe na njoj bile toliko velike da se kroz njih u nju moglo slobodno ući… Kompletan tekst pročitajte na portalu Domovinski rat