Posjetili smo kamenoklesara zaljubljenog u kiparstvo u njegovoj radionici na adresi Podgori
BRIBIR Tko zna koliko se lijepih priča i umjetničkih duša krije u našem susjedstvu, a da mi o tome pojma nemamo. Jednu od takvih priča ispisuje Hrvoje Živković, bribirski kamenoklesar zaljubljen u kiparstvo. Za Hrvoja su mnogi doznali tek kad je prije nekoliko mjeseci otkriven spomenik palim bribirskim braniteljima Teu Martinčiću i Alenu Kapelariju. Hrvoje je autor spomenika koji danas krasi centar Bribira i podsjeća na žrtvu mladih Bribiraca u Domovinskom ratu.
Kao kamenoklesar Hrvoje radi već više od dva desetljeća. Kiparstvom se intenzivno bavi posljednjih nekoliko godina. Svoj životni poziv i strast formirao je kao srednjoškolac u znamenitoj Klesarskoj školi u Pučišću na Braču. Danas u svom kiparsko-klesarskom obrtu Macola smještenom na adresi Podgori djeluje na dva pravca. Objasnit će i zašto.
– Radim kao kamenoklesar da bi uspio financirati moje bavljenje kiparstvom. Naime, dok se bavim kiparstvom, koje je studioznije i zahtjeva vremena, moram živjeti od nečega i zato obnavljam spomenike, objašnjava Hrvoje koji će reći da ulazak u svijet kiparstva nije bio jednostavan.
– Kod svakog umjetnika, najteže je plasirati prvi rad. Kad napraviš prvi rad, a to je kod mene bila izrada obiteljskog grba Mažuranića, sve je lakše, ljudi prepoznaju talent, otvaraju se vrata.
Nakon Mažuranića, bribirski kipar restaurirao je Mažuranićevu bistu u Novom Vinodolskom, frankopanski grb, klupicu i pipu u centru Bribiru. Posebno ga veseli rad u crkvama, gdje su najbolje vidljiva klesarska umijeća. Tako je radio u crkvama u Bribiru i Švici, izrađivao ambone (govornice namijenjene za čitanje biblijskih tekstova), stalak za uskrsnu svijeću od metra… Izradio je biste generala Antona Tusa, književnika Mihovila Kombola, pjesnika Tina Ujevića. Za 300. obljetnicu književnog stvaranja u Senju, Hrvoje ima zadatak izraditi četiri knjige u kamenu. U svom dvorištu pokazuje nam grozd izgrađen u kamenu.
Kiparstvo zahtjeva umijeće, ali i spretnost i strpljenje. Bribirski spomenik braniteljima radio je mjesec dana u svojoj radionici. Kamen od dvije tone morao je pri izradi okretati 50 puta. Hrvoje spretno rukuje s viličarom jer bez njega bi rad na većim spomenicima bio nezamisliv. Kad čujemo da bribirski spomenik teži dvije tone, usput ga pitamo koliko teži spomenik sačinjen od glagolskih slova na ulazu u Novi. Odgovor je pet tona.
Što bi Hrvoje želio raditi u svom kraju?
– U Bribiru bi volio izraditi bistu generala Tusa. Takav čovjek zaslužuje dostojan spomen u svom rodnom mjestu. Imam jednu ideju kojom bi se Crikvenica simbolično povezala s morem kojem pripada i s kojim živi. Volio bi u Crikvenici izraditi jedro u šahovnici, otkriva Hrvoje.
Profesionalni planovi nisu vezani samo uz spomenike i biste. Hrvoje planira urediti atelier uz svoju radionicu i tako privući zaljubljenike u kiparstvo i mlade koji u kiparstvu vide svoj životni poziv.
– Naš kraj je vezan uz kiparstvo. Crikvenica je imala jednu od najstarijih klesarskih škola u Hrvatskoj. Poslije Drugog svjetskog rata prestala je s radom. Kad spominjemo tradiciju, ne smijemo zaboraviti velikog crikveničkog kipara Zvonka Cara. Problem je što više nemamo kamenoloma u našem kraju pa moramo po kamen u Trogir ili na Brač, a svaki transport ima svoju cijenu.