Teške situacije izvlače iz nas ono najbolje ili ono najgore. Hoćemo li i iz ovog zla znati izvući nešto dobroga? Hoćemo li postati malo bolji i plemenitiji ljudi, pita se Gospićko-senjski biskup
SENJ Gospićko-senjski biskup Zdenko Križić uputio je Božićnu poruku u kojoj se osvrnuo i na aktualnu pandemiju koronavirusa.
“Glavne teme svih medija, gotovo tijekom cijele ove godine, bile su bolest i smrt prouzročene nepoznatim virusom nazvanim COVID-19. Slušali smo i još uvijek slušamo službena izvješća koliko je novih osoba zaraženih u jednom danu te koliko ih je od te zaraze preminulo tog istog dana. Ove obavijesti stožera Civilne zaštite na početku su nas zbunjivale i brinule. Život je u jednom određenom vremenu bio skoro, posve paraliziran. Bili smo u nekom iščekivanju povoljnijih vijesti o završetku djelovanja tog zla i povratku redovitim životnim aktivnostima. Nadali smo se da će virus ljeti oslabjeti, pa i nestati, ali se to, nažalost, nije dogodilo.
S vremenom su mnogi, napose oni koji nisu na svojoj koži osjetili to zlo, niti je itko od njihovih bližnjih podlegao od te pošasti, počeli slušati obavijesti sve ravnodušniji i nezainteresirani. Sve veća pozornost bila je usmjerena na završetak stegovnih mjera koje je odredio Stožer, ponajprije na slobodu kretanja i aktivnosti, a sve manja prema zaraženim osobama u bolnicama i staračkim domovima ili preminulim od te pošasti. Svi bi nekako htjeli da se čim prije ukinu sva nametnuta ograničenja s uvjerenjem da to zlo neće pogoditi baš njih ili njihove bližnje. Najednom je nešto drugo postalo važnije i od zdravlja i samog života. Mnogi su postali srditi, pa i bijesni, na odgovorne iz stožera Civilne zaštite kao da nas oni više maltretiraju i muče negoli sama pandemija. Nije zanemariv broj onih koji su u svemu vidjeli nešto izmišljeno, neku teoriju zavjere, nešto što je zapravo, proizvod nekih svjetskih moćnika i korporacija koji imaju za cilj rušenje određenih tradicionalnih vrijednosti, postojećih svjetskih sustava i izgradnju nekoga novog svjetskog poretka prema njihovim željama i interesima.
Neki su opet tu vidjeli svjesni i isplanirani udar na vjerske vrijednosti koje žele zamijeniti nekim drugim, prikladnijim tom novom poretku. Počelo se sve više prigovarati i odgovornima u Crkvi da su nasjeli na manipulacije i izdali vrijednosti evanđelja. Jednom riječju, bilo je uvjerenje kod određenog broja ljudi da se tu ne radi o nečem ozbiljnom, nego samo o igrama moćnika koji imaju neke svoje mračne ciljeve.
Zbog svega gore navedenog lako se uočava kako nas je, kao narod i Crkvu, ovo zlo pandemije podijelilo i razjedinilo. Patnje redovito ljude zbliže i ujedine, učine ih sućutnijim i solidarnijim. Zar ovo nismo iskusili za vrijeme Domovinskog rata koji nam je donio daleko veće patnje nego li ova pandemija, ali smo iz njega izvukli puno dobroga. S pravom se kaže da teške situacije izvlače iz nas ono najbolje ili ono najgore. Hoćemo li i iz ovog zla znati izvući nešto dobroga? Hoćemo li postati malo bolji i plemenitiji ljudi? Ono što sigurno možemo promijeniti u ovome svijetu je, promijeniti sami sebe. Svaki naš mali korak prema boljemu čini ljepšim i cijeli naš svijet. Dobro znamo da svi ljudi vole svoj život i spremni su potrošiti zadnju lipu za svoje zdravlje, ali prije nego se suoče s ozbiljnom prijetnjom za svoj život i zdravlje, uvjereni su kako je njihov život samo u njihovim rukama i da on zavisi, ponajprije, od njihovih sposobnosti i njihovih izbora. Često je to površan odnos prema životu gdje je sav naglasak stavljen na imati i posjedovati, a daleko manje na „biti“ i živjeti život.
… Isus želi da čovjek može slaviti život, a ne neka postignuća koja često ostavljaju dojam uspjeha, a zapravo, osiromašuju život. Pogledajmo i naše vrijeme:
je li čovjek, tijekom cijele svoje povijesti, ikada bolje živio nego danas kada su u pitanju materijalna dobra? Sigurno da nije! A je li danas sretniji nego jučer? Ne možemo primijetiti.
Toliko kukanja i glasnog nezadovoljstva prije nije bilo. Ljudi su znali biti zadovoljni s malim. Obitelji su prije u bijedi i siromaštvu imale puno djece i uspjelo se živjeti i djecu podizati. Danas su obitelji s brojnom djecom velika iznimka. Uvijek se kao razlog tome navodi materijalna nesigurnost. Jesu li danas obitelji zbog toga sretnije i radosnije? Ne primjećujemo.
No, ne smijemo se predati pesimizmu. Naša sadašnjost i budućnost su u Božjim rukama. Bez obzira na sve, Božić nas poziva na slavlje i trebamo ga slaviti i vjerovati u njegovu konačnu pobjedu”, poručio je, između ostalog, u Božićnoj poruci Gospićko-senjski biskup Zdenko Križić.
Ovome jadu treba dodati i toliku djecu koja su postala žrtve najrazličitijih oblika zlostavljanja od odraslih. Tu su još tolika djeca nasilno zavojačena i odgajana za mržnju i ubijanje u svojoj nevinoj dobi; potom djeca prisiljena, zbog nečijih interesa, na prostituciju i prosjačenje po ulicama i trgovima naših gradova; te djeca koju prodaju i preprodavaju, maltretiraju i ponižavaju. Što je Božić za sve ove? Na koji ga način mogu slaviti? Zbog svega ovoga Božić je teška osuda za sve tlačitelje i ubojice malih života. U svoj ovoj djeci patnje i Dijete je iz Betlehema koje u njima plače i osuđuje nepravdu. Nažalost, mnogi u svijetu slave Božić, rođenje Sina Božjega, ali u njemu ne slave život jer kad bi bilo tako ne bi promicali kulturu smrti. Zato se samo od sebe nameće pitanje: slavi li se Božić danas više ili se više profanira?