Filipović igra i neprestano trese mreže za Atyrau, klub iz grada na Kaspijskom jezeru, na teren zna istrčati na -15 stupnjeva, a do svog privremenog doma zna letjeti i 28 sati
CRIKVENICA Da su nogometni putovi nepredvidivi, svjedoči Crikveničanin Andrija Filipović. Prvi nogometni koraci u Crikvenici, a potom Rijeka, Juventus, Spezia, Siena, Gorica, Breda, Mura, Partizani. Hrvatska, Italija, Slovenija, Nizozemska, Albanija… Aktualna postaja Atyrau u Kazahstanu. Vjerojatno su rijetki Hrvati čuli za grad, no grad nije šala. Najveća kazahstanska luka, grad na ušću Urala u Kaspijsko jezero s 350 tisuća stanovnika. Pola grada je u Europi, a pola u Aziji. Naime, rijeka Ural je granica. Kako izgleda nogomet, kako izgleda život u Kazahstanu, razgovarali smo s Filipovićem koji je u Kazahstan došao u veljači iz Albanije. Kako je došlo do transfera u kazahstanski klub?
– Bivši suigrač iz slovenske Gorice Etien Velikonja rekao mi je da postoji zanimanje za mene iz Atyrau. Stupio je u kontakt s mojim agentom Nikicom Gaćešsom i transfer se brzo realizirao. Naravno, savjetovao sam se sa svojom djevojkom i obitelji. Ipak sam išao u nepoznato. I djevojka i obitelj su se složili da idem.
Atyrau je internacionalna ekipa, podjednak broj Kazahstanaca i stranaca. Kako se Hrvat snalazi u koloniji Brazilaca, Rusa, Afrikanaca?
– Odlično. Gotovo svi pričaju engleski. Naučio sam i ruski, obzirom da u Kazahstanu prevladavaju ruski i kazaški jezik. Tako da nema nikakvih problema sa jezicima, a nogometu nije potreban jezik. Razumijemo se odlično na terenu.
Prvenstvo Kazahstana počinje u veljači i završava krajem godine. Nakon pola prvenstva klub je četvrti. Čini se velik uspjeh obzirom da je Atyrau po vrijednosti ekipe tek na 13. mjestu.
– Velik je to uspjeh za klub. Nije nitko očekivao da će Atyrau biti u vrhu nakon što se prošle sezone klub borio za opstanak. Sve pohvale i zasluge idu mojim suigračima, stručnom stožeru te direktorima i ljudima koji vode klub.
U 12 utakmica Vaših 9 golova i 3 asistencije? Dakle, za visok plasman uvelike su zaslužne Vaše igre.
– Ma nisam samo ja zaslužan za ovakav uspjeh kluba. Svi su zaslužni, od čistačica pa sve do nas koji igramo u prvoj ekipi. Stvarno ne bi sebe htio izdvajati posebno, pošto je za moje golove zaslužna ekipa i ona me izbacila kao pojedinca van.
Gdje bi se Atyrau našao u hrvatskom nogometu?
– Teško mi je reći obzirom da još nisam okusio čari hrvatskog nogometa. Ali, da budem realan, negdje u sredini tablice sigurno. Imamo dobru i mladu ekipu, trenera i njegov stožer pun ambicija. Velika je uloga direktora kluba Alishera Apsalyamov i njegovih suradnika. Svi oni su zaslužni za uspjeh u ovoj sezoni. Daju nam veliki vjetar u leđa, omogućavaju da budemo bolji.
Koliko gledatelja dođe na utakmicu?
– Na početku, dok su bili hladniji dani, gledalo nas je 500 do 800 ljudi, a kad su krenuli rezultati i toplije vrijeme, na stadion dođe 4 do 6 tisuća gledatelja.
Znači, zimi nije ugodno?
– Zna biti do -20 stupnjeva. Mi smo protiv Aktobea drugo kolo igrali na -15 stupnjeva. Neki klubovi imaju treninge u zatvorenom, mi treniramo vani. S tim da se dobro moramo odjenuti, obzirom da je stvarno hladno. Još kada krene vjetar… Nije ugodno.
Kako izgleda život u gradu? Kakve su cijene, što se jede u restoranima, gdje se izlazi, kako se zabavlja?
– Grad je više pustinjski i radnički. Dosta je tu rafinerija i rudnika. Koliko znam, ima i naših ljudi. Grad je lijep, ima se što vidjeti i uživati u njemu. Uz rijeku Ural se može prošetati, voziti bicikl, trčati…
Kakve su cijene, što se jede u restoranima, gdje se izlazi, kako se zabavlja?
– Cijene su korektne, nije skupo. U restoranima prevladava domaća hrana s puno začina koja meni ne paše toliko. No, mora se probati. Ručak za dvije osobe košta oko 10 eura. Piva je stvarno jeftina, pogotovo njihova domaća. Manje od eura košta, a ove ostale pive su od 1-2 eura. Coca-Cola isto košta oko jednog eura.
Ne izlazim, odem sa suigračima na kavu, piće, ručak i večeru. Poslije utakmice se zabavimo u našoj bazi uz hranu i piće i, naravno, kartanje.
Koliko se leti iz Hrvatske do Atyraua?
– Između 15 i 18 sati. Jednom sam imao let koji je trajao 28 sati i nije nimalo ugodan bio.
Pratite li nogometne uspjehe Crikvenice? – Normalno da pratim, to je klub moga djetinjstva. Bio sam baš na zadnjoj utakmici protiv Buja i vidio kako Crikvenica zasluženo osvaja drugi put zaredom naslov prvaka. Mislim da se to nikada nije dogodilo u povijesti kluba. Jedino žalim što nemaju šansu da barem probaju kvalifikacije za drugu ligu. I volio bi da Grad malo više pomogne sportu u Crikvenici, da se to digne na višu razinu. Mislim da starim Crikveničanima nedostaje da se nešto događa oko sporta u Crikvenici, da se nešto napravi na sportskoj promociji Crikvenice. Čestitam igračima Crikvenice na zasluženom osvojenom prvom mjestu, samo neka nastave tako dalje. Ja sam vjerni navijač Crikvenice. Kada god sam u mogućnosti, dođem ih pogledati i odraditi trening. To je moj klub od malih nogu, tu sam počeo karijeru.
