Tribaljac je 15 godina posvetio nogometu, a jedan razgovor na gostovanju upalio je Deniju lampice koje su ga odvele u kuhinju
Vijest da je Deni Zubčić odnio pobjedu u dva kola hrvatskog kupa ne bi trebala nikoga iznenaditi. Tribaljac Zubčić posvetio je 15 godina nogometu i sasvim je očekivano da nakon upornog trenerskog rada u prvoligašima poput Istre i Rijeke stižu uspjesi. No, vijest je ipak iznenađenje. Deni nije trijumfirao kao trener u nogometu, po kojem je najprepoznatljiviji, već kao kuhar u Hrvatskom kuharskom kupu. Kako se Deni iz svijeta nogometa našao u kuhinji? Krenimo ispočetka.
– U Turbini sam počeo igrati krajem devedesetih. Za mene je Turbina bila kao Barcelona. Prošao samo školu nogometa, zaigrao za Turbinu, ali već od malih nogu sam shvatio da me nogomet više zanima iz pozicije trenera nego iz pozicije igrača. Gledajući Ligu prvaka upijao sam Mourinha i Guardiolu. Već s 20 godina stekao sam UEFA C diplomu, vrlo brzo sam završio u Zagrebu za UEFA B licencu. Paralelno sam trenirao juniore i seniore u Turbini. S 25 godina sam preuzeo pionire i juniore Krka, postao sam pomoćnik prvom treneru Davoru Dželaliji i s Krkom osvojio naslov. Krenuo sam u daljnje usavršavanje, završio kao najmlađi u Hrvatskoj za UEFA A licencu u generaciji Miljenka Mumleka, Mate Neretljaka, Roberta Kovača… Nastavljam se educirati, među prvim sam polaznicima tečaja za Coerver metodu treniga u Zagrebu. Tada me moj dobri kolega, trener Ante Bašić, preporučio Istri, gdje sam proveo dvije godine, od 2018. do 2020. Predivno iskustvo. Radio sam kao specijalist za tehničko taktičke elemente u cijeloj školi, a potom sam se posvetio samo juniorima. Jedno vrijeme sam bio prvi pomoćnik, a jedno vrijeme glavni trener juniora. Dolazi korona, vraćam se na Krk kao pomoćni trener prve ekipe. Usavršavao sam se i dalje. Stekao sam Elite A licenca, poznatu kao Youth Pro za omladinski pogon. Polaznik sam prve generacije i prvi diplomirao u Hrvatskoj. Sa mnom su u generaciji bili Dino Kresinger, Mario Dodik, Dario Jertec…
Uskoro stiže poziv HNK Rijeke.
– Trenirao sam kadete, moji igrači su bili Dominik Taqi i Lovro Kitin. Vođenje kadeta, generacije 2006/07., najljepši su trenuci u mojoj trenerskoj karijeri. Pobjeđivali smo Udinese, Dinamo, nikad jači Osijek s Matkovićem i Živkovićem, Hajduk, Veneciju. Posebno mi je ostala u sjećanju utakmica protiv Dinama u Maksimiru. Završilo je 3:3, a mi smo stvarali šanse kao od šale. U Rijeci sam bio i pomoćnik u juniorima Goranu Gajzleru, s kojim je bilo užitak raditi. Proveo sam dvije godine u Rijeci.
Upravo se na jednom od putovanja na gostovanja upalila kuharska lampica.
– Uvijek sam doma volio kuhati. Na putovanjima bi s fizioterapeutom Alenom Ilićem, inače fiziom prve ekipe, rado razgovarao o hrani, kuhanju i receptima. Rekao mi je Alen da se u jednoj fazi života mislio posvetiti kuhinji. Meni je tako ta rečenica zazvonila. Mjesecima mi se vraćala u glavu. Paralelno sam osjećao da je vrijeme za predah od nogometa. Spomenuo sam ženi da bi bilo dobro da se maknem od nogometa, da se resetiram, upišem tečaj kulinarstva. I upisao sam na Narodnom učilištu tečaj kuhanja. Mislio sam da je to neki običaj tečaj kuhanja, a ispalo je da se radi o pravoj školi kuhinje. Kad sam prvi put došao, kad sam tamo vidio kuhare koji su već imali iskustva, oblio me hladni znoj. No, nisam želio odustati. Položio sam desetak ispita. Mentorica mi je rekla da bi morao skupiti 820 sati prakse da bi pristupio diplomskom. Nisam ni tada odustao. Pokucao sam na vrata restorana Dida prije godinu dana i zamolio ako mogu odraditi praksu. Jednostavno sam im rekao da želim završiti za kuhara, da me splet životnih okolnosti doveo u kuhinju. Tada sam razmišljao da je kuhinja jedna postaja mog života i da ću se jednog dana vratiti nogometu. Ispočetka je bilo naporno jer sam paralelno radio u restoranu, išao na predavanja i davao ispite.
Dolazak u restoran Dida pokazao se punim pogotkom.
– Ušaltao sam se, ekipa je top. Božja providnost mi je valjda omogućila da dođem u jedan takav kvalitetan kolektiv. Imam divan odnos sa svima, od spremačica, preko konobara, kuhara, pomoćnih kuhara do direktora i vlasnika. Moj šef i moj mentor Damjana Draganić meni je na raspolaganju 24 sata. Uvijek je tu, kad god zapnem ili zatražim savjet. Sam Bog ga je poslao. Kažu da mi ne ide loše. Ja sam u tome, uživam u procesu, samo kažem: pustite me da stavim pregaču i vidjet ću gdje ću završiti. Nemam nekih ciljeva, uživam. Uspoređujem se samo s jednim čovjekom, sobom. Želim sutra biti bolji nego što sam bio jučer. I sam sebi kažem da moram biti sretan sa svakim malim napretkom.
Stiglo je i natjecanje, nastup na Hrvatskom kuharskom kupu.
– Damjan ima veliko povjerenje u mene i nagovarao me da idem na RTL chefove. Rekao sam da nisam spreman za natjecanje, ali Damjan nije odustajao i nakon tjedan dana mi je rekao da će me prijaviti na kuharsko natjecanje. Nisam mogao drugi put reći ne. Već kad sam pristao, uhvatila me trema. Jesam li prenaglio, jesam li spreman za natjecanje? No, odlučio sam da ću dati sve od sebe.
Očito je Damjan prepoznao talent i očito Deni nije prenaglio. U prva dva kola skupine A Hrvatskog kuharskog kupa osvaja prva mjesta u konkurenciji sedmorice odnosno devetorice kuhara. Preostaje tek treće kolo i jasno je da se Deni plasirao u finale kupa u svibnju u Osijeku.
– Doživio sam natjecanje kao mjesto gdje ću u svakom kolu testirati svoje znanje i naučiti nešto novo. U prvom kolu sam bio uzbuđen, a nakon što sam upoznao koncept, u drugom krugu u Selcu sam bio puno opušteniji. Rekao bi da su ljudi oko mene više uzbuđeni oko dvije pobjede nego ja. Ja sam koncentriran na slaganje jelovnika za treći krug.
U prvom kolu u Trakošćanu morao sam kolege uvjeravati da sam tek 11 mjeseci u svijetu kuhinje. Znam da zvuči nevjerojatno da u tako kratkom periodu svladam nove vještine. Vjerojatno su mi moj sportski mentalitet, režim, studioznost, moj pristup u kojem se cijeni red i rad, vodi računa o detaljima, u kojem se točno znalo tko što radi, omogućili da se tako brzo snađem u nečem sasvim novom. Sport me naučio primiti kritiku, što je vrlo važno za svaki posao, priča Deni.
Pitamo Denija što najviše voli jesti, a što pripremiti drugima.
– Najviše volim jesti tripice. Volim ih pripremati za punca Jerka i obitelj. Kad je dobra ekipa na fešti, uvijek se volim pobrinuti da im na stol stigne dobar gulaš. U restoranu nemam nekih prioriteta, ali volim pripremiti dobar rižoto.
Za kraj, vraćamo se nogometu. Deniju je kuhinja u prvom planu, no trener kojeg je Deni obožavao, Danko Matrljan, uvjeren je da će se Deni jednog dana vratiti prvoj ljubavi.
– Kaže mi Matrljan: ti si još uvijek trener. Jednom trener, uvijek trener.
FOTO TZ Crikvenica, HNK Rijeka, Foto Kurti