Djeci smo priuštili lijepe trenutke, djeca su svetinja. Kad bi prošao pored škole, a djeca istrče i zovu me, barba Jože, barba Jože… Srce mi je bilo puno
TRIBALJ Nagrada za životno djelo Vinodolske općine sinoć je uručena Josipu Brnčiću za veliki doprinos razvoju sporta i rad s mladima u Nogometnom klubu Turbina. Joža živi za sport i Turbinu otkad zna za sebe. Rođen je u Triblju 1938. godine, dio života proveo je u Zagrebu, a danas svakodnevno uživa na relaciji Crikvenica – Tribalj, uz povremene odlaske u Zagreb.
– Nogomet je za nas djecu u Triblju, mene i moju braću Marijana i Vladislava – Vladu, bio sve. Današnje igralište je nekad bila kosina, od sjevernog do južnog gola teren je padao možda i dva metra. Igralo se na šoderu. Tko zna koliko kuća se u Triblju napravilo od pijeska s igrališta. Ja sam stao na gol zbog Beare koji je tada bio popularan. Moja obitelj je imala gostionu. Brat Marijan je ozbiljno zaigrao nogomet, on bi zbrisao, išao loptu udarati u zid, a ja sam kao najstariji morao pomagati ocu u gostioni. Poslije vojske, 1960. godine, otišao sam u Zagreb. Završio sam za automehaničara u Crikvenici, a tada mi je Mika Šnjarić rekao: ti ćeš u Zagreb, radit ćeš na rashladnim uređajima. Najprije sam bio monter, a poslije poslovođa u Termo Mehanici iznad Črnomerca. U Zagrebu sam živio 40 godina i dosta mi je bilo Zagreba i zagrebačke gužve. Odem za Božić gore, budem dva mjeseca sa ženom, kćeri i unukom.
U Zagrebu je Joža radio, ali i uživao u sportu.
– Organizirao sam turnire u malom nogometu na Keglbajsu. Godinama sam kuglao za Termomehaniku, trenirao sam deset godina ženski kuglački klub u Sesvetama. Igrali smo po Zagrebu, sva poduzeća su imala svoje klubove. Kad smo ušli u drugu ligu, trebalo je putovati po cijeloj Hrvatskoj, a za to nismo imali novaca i razišli smo se.
Joža je volio i okupljanja Primoraca u Zagrebu.
– Imali smo društvo Primoraca, gradonačelnik Bandić nam je dao prostorije u Ilici. Redovito smo imali velike fešte, u Globusu na Velesajmu se znalo okupiti po 500-600 Primoraca. A onda su nam značajno podigli najam prostora u Ilici. Nastavili smo se sastajati po gostionama, ali raspali smo se. Pomalo smo ostarjeli i to više nije išlo.
Danas Joža ima ustaljeni raspored.
– Živim u Kotorskoj u Crikvenici, a svaki dan sam u Triblju i u mojoj vikendici u Podsoplju Belgradskom ili kako bi po starinski rekli, u Katrićima. Svaki dan obavezno počinje uz kavu s Jakovom Glavanom, nađemo se oko osam sati u Triblju. Stalno nešto radim oko vikendice, imam veliki teren, treba to kositi i održavati. Budem tri-četiri ure na gruntu. Dođe društvo kod mene, dođe familija, dođu dečki iz Zagreba, kao braća smo. A kad sam kući gledam nogomet, sve lige.
Turbina je uvijek u srcu.
– U Turbini sam četiri godine sam bio predsjednik, prije sadašnjeg predsjednika Matejčića. Tadašnji predsjednik Muža je odlučio otići, nađemo se na sastanku, pitam ljude tko će preuzeti klub, tko će biti predsjednik. Svi šute. Meni je bilo žao i pomisliti da se klub ugasi. I kažem da mogu ja biti predsjednik. Svi su jedva dočekali. Ukopao sam se, četiri ljeta sam imao muke. Niti djece nije bilo, ja sam skupljao lopte, kao zadnji mulac. Srećom, u klubu je bilo ljudi koji su stali uz mene pa smo održali Turbinu.
Nakon mene su došli mladi ljudi, što je i normalno. Dolazio sam na utakmice, radio sam s klincima. Strašno sam volio raditi s djecom. Tadašnji načelnik općine Marijan Karlić nam je dao kombi, a ja sam vozio djecu na treninge, utakmice i izlete, vodio ih na roštilj kod mene. Djeci smo priuštili lijepe trenutke, djeca su svetinja. Kad bi prošao pored škole, a djeca istrče i zovu me, barba Jože, barba Jože… Srce mi je bilo puno.