Uđem u dnevni boravak, pogledom tražim čovjeka od sto godina. Nema ga. Najstariji čovjek u već ispunjenoj sobi može imat osamdeset i koju. Pitam gdje je slavljenik, a obitelj kaže: to je naš Franjo
ŠMRIKA Šmričanin Franjo Jelušić proslavio je stoti rođendan. Čudo je kad čovjek doživi sto godina, a još je veće čudo kako se Franjo drži sa svojim godinama. Uđem u dnevni boravak, pogledom tražim čovjeka od sto godina. Nema ga. Najstariji čovjek u već ispunjenoj sobi može imat osamdeset i koju. Pitam gdje je slavljenik, a obitelj kaže: to je naš Franjo. Vitalni Šmričanin dokaz je teze: što je čovjeku teže, to je žilaviji. Franju život nije mazio. Dovoljno je reći: kao 21-godišnjak je preživio Matić poljanu.
Franji mozak radi 100 na sat u stotoj. U detalje prepričava ratne dane. Kao da su bili jučer. Zna tko je s njim bio na mitraljezu, gdje su se vodile bitke, gdje su ga transportirali kad je ranjen. Prije Drugog svjetskog rata radio je u škveru u Kraljevici. Na crno, na nadnicu. Bio je simpatizer antifašističkog pokreta, djelovao je kao ilegalac. Jednu večer 1942. godine pred kućom ga je dočekao svećenik s jasnom porukom: doći će po tebe, bježi odmah. I tako Franjo hita do Bribira pa u griški partizanski logor Planjava. Matić poljana bila je životna epizoda koja se ne zaboravlja.
– Nisi znao je li bila gora zima ili umor. Bili smo premoreni. Tko nije bio koliko-toliko odjeven, nije imao šansi. Što je mene spasilo? Topli donji veš od ovčje vune. Nisi smio stati. Dok je kolona išla, imao si šansi. Kad je kolona stala, više nije bilo nade. Samo bi zaspao sa strane. To je bilo strašno nevrijeme. Nisam takvo nevrijeme doživio nikad prije ni poslije. Snijeg je tukao u lice, morao si sagnuti glavu da možeš hodati. Do prvih kuća smo stizali u grupama, dvojica-trojica, petorica. Stigao sam u zadnji tren. Da je trebalo još pola sata, ne bi izdržao, sjeća se Šmričanin zime 1944. godine.
Matić poljana je bila samo jedna postaja teškog ratnog puta.
– Rat je zlo. Velo zlo. Da bi preživio rat, moraš biti izvježban. Rat je zanat. Moraš učiti i razmišljati. I dobro pratiti što neprijatelj dela. Nije rat za svakoga. Bilo je uplašenih ljudi koji nisu mogli izdržati rat. U kritičnim situacijama vidio sam ljude da sklope ruke i mole Boga. Takvi su pogibali. Protiv Talijana je bilo lako. To su bili obiteljski ljudi. Kad bi ih zarobili, pokazivali bi nam fotografije obitelji. A mi im nismo mogli pomoći. Nijemci su bili nešto sasvim drugo. Izvježbani, organizirani, fanatični, prava vojska. To su bile elitne jedinice. Teško je bilo protiv njih ratovati, priča Franjo koji je kao stariji vodnik vodio četu i doživio ranjavanje kod Bosiljeva 1944. godine da bi njegov ratni put nakon četiri godine završio u Mariboru.
Nakon rata Franjo je radio kao kondukter na liniji Novi Vinodolski – Rijeka.
– Mislio sam što dalje, kako više zaraditi, izboriti se za bolji život. I otišao sam na brod, na Jugoliniju kao kormilar. Prevozili smo bale pamuka iz Rusije za Grčku. I jednog dana nedostaje jedna bala. A brod pun bala. Kažu Rusi, kod nas prevare ne prolaze i postroje sve koji su radili na utovaru i krene prebrojavanje bala. Na kraju se ispostavilo da se jedna bala nije evidentirala. Nakon toga sam vadio pijesak na Nerezincu. Nama koji smo bili u ratu bilo je dovoljno 15 godina staža da odemo u mirovinu i tako sam ja dočekao mirovinu, prepričava Franjo.
I tada je bio kraj našem razgovoru. Krenula je proslava velikog okruglog rođendana. Uz Franju, u prvom redu dvojica unuka, Željko Tomić i Ivo Jelušić te praunuka Olivia. Zasvirala je harmonika, krenulo slavlje, a u pauzi čujemo kako Franjo ozbiljno objašnjava.
– Danas mlade žene ne znaju putac prišit.
I pao je dogovor, vidimo se za 101.
