Fala Van aš uz Vaše velo delo naš ponos prema baštine ima pokrića, poručuje Udruga Praputnjak – kulturni krajolik
Subotu, 5. veljače 2022. zavavek je zaprl oči naš dragi Praputnjarac, barba Ante Zakaria. Puno j’ primorskeh mesti ke su kod i naše, ma malo je ljudi kod ča j’ bil barba Ante – oneh ki su svoju dušu i se svoje za zajednicu dali. Puneh 99 let gljedal je va Praputnjak i delal na ten da poveje njegovu štoriju i pokaže ju svitu. Bil je pravi vizionar, čovik spred svoga vrimena i veli humanist.
Žal nan je da je va ovoj 2022., kada slavimo 50 let zaštite našeh Bakarskeh prezidi i Takal, prošal baš on – čovik ki je altroke delal da se ta zaštita i dogodi. Mi teško moremo opisat koliku veličinu je barba Ante imel, ma nan zato zavavek ustaje njegovo životno delo – njegove besedi, teze i njegove knjigi.
Barba Ante, fala Van na sen i fala Van od srca! Fala Van aš uz Vaše velo delo naš ponos prema baštine ima pokrića, poručuje Udruga Praputnjak – kulturni krajolik.
Dr.sc. Anton Zakarija rođen je 1923. godine u Praputnjaku. Maturira 1943. u Križevcima. Te godine priključuje se narodnooslobodilačkoj borbi gdje biva i ranjen. Kraj Drugoga svjetskog rata dočekuje u Prvoj istarskoj domobranskoj pukovniji na Trsatu. Na odsluženju vojnog roka 1947/48. u Mostaru organizira opismenjavanje nepismenih. Od 1948. do 1951. radi kao učitelj. Na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu diplomira hrvatski i francuski jezik. Od 1952. do 1959. radi kao nastavnik i pritom surađuje u Riječkom listu u rubrici za kulturu, a pokreće i Galeb, mjesečnik za djecu. Od 1960. do 1963. studira na Institutu povijesti umjetnosti i arheologije u Parizu. Sljedećih godina radi u Enc. Larousse i paralelno priprema disertaciju na sveučilištu Sorbone s temom Praputniak, village croate. Knjigu istog naziva objavio je u Parizu 1989. godine. Nešto kasnije knjigu je značajno nadopunio i preveo na hrvatski jezik pod nazivom Praputnjak, hrvatsko primorsko selo. U Parizu 1996. pokreće Cahiers croates, kvartalni časopis za hrvatsku književnost i kulturu. U Zagrebu je 2004. objavio knjigu Od Selimira do Zvonimira. Godine 2011. iz tiska izlazi njegovo kapitalno djelo – Europe, contours curturels (Europa, kulturni obrisi) da bi 2020. pod okriljem Rijeka 2020 EPK izašlo i drugo, prošireno izdanje. Trenutno se radi na iznalaženju sredstava za prijevod knjige na hrvatski jezik.
C’est la vie. Tim je riječima Ante često naglašavao svoje mišljenje ili njima davao utjehu nekome koga bi stisnule životne nedaće. Ponekad bi ih upotrijebio i kad bi njemu samome trebala utjeha. Izrekao bi ih nekad blagim tihim tonom, a nekad žustro, snažno s jasnom iskrom optimizma u očima. Ta iskra iskakala je iz njegova nemirnog duha i brilijantnog uma. Ta ista iskra vodila ga je kroz kaos Drugog svjetskog rata, odvela u Francusku, omogućila mu doktorsku disertaciju na glasovitoj Sorboni i upoznala ga s mnogim velikim svjetskim ljudima. Pa ipak, iako je bio svjetski čovjek, do kraja života bio je vezan korijenima za ovo hrvatsko, primorsko, praputnjarsko tlo. Svojim je knjigama uporno krčio put hrvatskoj povijesti u europsko tkivo. Pritom se morao boriti protiv uvriježenih i okamenjenih povijesnih teza, a sve kako bi napravio mjesta novim gledištima. Sve je to činio ne bi li dokazao neospornu važnost Hrvatske u razvoju europske kulture. U svim tim njegovim ogledima Praputnjak je bio model. Tako su se praputnjarski toponimi, kuće, ljudi i običaji ugradili u europski mozaik. Može se reći da je daleko pronio ime Praputnjaka. Buduće generacije će tome svjedočiti.
Tko je imao sreće poznavati ga osobno mogao je vidjeti jednog dragog, poštenog i veselog čovjeka. U dugim razgovorima uz čašicu otvarao je svoj nesputani duh. Energija je prosto prštala iz njega. Nije važno je li tema razgovora visoka politika, moda, glazba, znanost ili svakodnevni seoski poslovi. Uvijek jasan, fokusiran i brz. Uvijek mlad i moderan.
Kao neumorni sakupljač povijesnih crtica seoskog života između ostaloga objavio je zapise starih djevojačkih spomenara. Jedan od njih je:
Ah nije život ljudski drugo
Neg smućeno jedno more…
Na hipu se bo vrijeme vrti
Jedan hip je sve do smrti!
Al taj hip se raduj
I veseli!
Ili kako bi Ante lakonski rekao: C’est la vie.
