Učiteljica u selačkoj školi na Ironman utrci u austrijskom Podersdorfu plivala je 3,8 kilometara, vozila bicikl 180 kilometara i pretrčala maraton
CRIKVENICA Crikveničanka Anamarija Grbčić-Pahlić nizu svojih sportskih podviga dodala je najveći. U austrijskom Podersdorfu prošla je kroz cilj utrke Ironman, najzahtjevnije triatlon utrke na planeti. Učiteljica u Područnoj školi Selce na utrci je plivala 3,8 kilometara, vozila bicikl 180 kilometara i pretrčala maraton od 42 kilometra. I sve to na austrijskih nevjerojatnih 33-34 stupnjeva. Jedan od legendarnih sudionika triatlona, koji svake godine dolazi na utrku u malo mjesto nadomak Beča, rekao je da ovakve vrućine nikad nije doživio u Podersdorfu. Jezero na kojem se plivalo se ugrijalo na 26,5 stupnjeva.
– Samo sam odahnula, skinula taj “teret” sa sebe, Ironman mi je bio izazov o kojem sam počela razmišljati poslije nesreće na biciklu prije dvije godine. Prevladao je moj inat, volja, želja.
Kako je izgledala utrka? Što je bilo najteže?
– Najviše volim plivanje, za razliku od većine triatlonaca koji preferiraju trčanje i bicikl. Plivačka staza u Podersdorfu tek je 300 metara duža od našeg maratona Šilo – Crikvenica i to za mene nije bio nikakav izazov. Treniram cijele godine u moru. Kad vidite nekoga da pliva u plivalištu u Crikvenici zimi, to sam ja. Nakon plivanja slijedi bicikl. Razmišljaš o svemu tijekom utrke. Dok sam vozila bicikl, sjetila sam se kako je u Novom Vinodolskom, dok sam trenirala, naletio auto na mene. Bicikl je potpuno razbijen, a ja sam još dobro prošla, završila sam na šivanju brade. Kad ti se tako nešto dogodi, izgubiš na biciklu brzinu, ipak postoji mali strah. No, vratila sam se. Najčešće sam trenirala vozeći do Križišća i natrag u jačem tempu. Kad sam sišla s bicikla na utrci, mislila sam da neću ni početi trčati jer su noge teške, olovne. Trčanje mi je uvijek bilo najteže. Kad god sam mogla, izbjegla bi trening trčanja. Nikad nisam istrčala maraton. Trčala sam polumaraton u Crikvenici, najviše sam u komadu pretrčala 23,5 kilometara. Kad sam odlučila da idem na Ironman sama sebi sam rekla: možda ću pretrčati maraton, možda neću. Imala sam na umu da mi je prije tri tjedna iskočilo koljeno na utrci SUP-ova, uspjela sam ga sama vratiti. U Austriji sam išla svojim tempom, kao da trčim svoju dionicu od 10 kilometara, od mosta na Dubračini do Triblja i natrag. Na kraju se trčalo u mraku, po neosvijetljenoj stazi. Kad sam došla dva kilometra do cilja, došao je sudac na biciklu i svijetlio mi put. Pita me: čuješ li nešto? Čula sam glazbu. Ta glazba je za tebe, tebe čekamo, rekao mi je sudac i dao mi snage za kraj. U Austriju je sa mnom išao suprug Saša. Bio mi je velika podrška, bodrio me sa strane, bio izvrsna logistika. Uz Sašu, zahvalila bi mojima kćerima, to su Iva i Noa, mojoj ravnateljici Desiree Pečaver i svima koji su ponekad trenirali sa mnom i davali mi savjete.
Sudionici takve utrke moraju proći kroz krizu. Kad se krizni trenutak pojavio u Austriji?
– Najteže mi je bilo kad sam pogrešno čula prolazno vrijeme. Tijekom utrke sam u brzini i euforiji pogrešno stisnula svoj triatlonski sat i izgubila vrijeme. U prolazu sam pitala ženu koliko je sati. Očito sam je krivo čula i zaključila da neću stići do završetka utrke. Naime, limit je 15 sati. Malo me je to pokolebalo u tom trenutku. Ubrzo sam shvatila da sam u dobrom vremenu. Stigla sam na cilj u vremenu 14:12:26. I to je moj uspjeh jer od 168 sudionika, 44 nije završilo utrku. U utrci je sudjelovalo 20 posto žena, bila sam prva u svojoj kategoriji. Rekla bi da je moj uspjeh još veći jer sam bila sama svoj trener.
Kažu da je za utrku Ironman važna prehrana tijekom duge utrke.
– Govorili su mi da uoči i za vrijeme utrke Ironman moraš puno jesti. Prvenstveno ugljikohidrate. Ako ne jedeš, nećeš istrčati, upozoravali su me. Pokušala sam uoči utrke jesti po savjetima, ali sve mi je tako loše padalo na želudac. Inače malo jedem. Na utrci je bilo svega, izotoničnih pića, Coca-Cole, Red Bulla, gelova… Ja sam za vrijeme utrke jela samo lubenicu i pila vodu. U 14 sati izgubila sam 3,5 kilograma. I dokazala da se Ironman može proći bez posebne prehrane.
Za triatlon živi čitav Podersdorf.
– Tri dana se održavaju razne utrke u mjestu. Za grad je to velika fešta, svi su u tome. Mještani sjede na cesti ispred svojih kuća i navijaju za sudionike. Jako dobar osjećaj je sudjelovati u utrci u kojoj osjećaš podršku sa svih strana, od stanovnika, preko redara, do asistenata.