Pripadnik Državne intervencijske postrojbe Civilne zaštite Vedran Grbčić iz Jadranova danima je s kolegama tragao za preživjelima u potresu
JADRANOVO Među 40 pripadnika Državne intervencijske postrojbe Civilne zaštite Hrvatske koji su pohitali u pomoć potresom pogođenoj Turskoj bio je i Vedran Grbčić iz Jadranova. Kad je ujutro krenuo na posao, bio je to običan ponedjeljak, ali jedan poziv na putu do posla je sve izmijenio i poslao Jakovara u iskušenja koja će pamtiti cijeli život.
– Kontinuirano prolazimo kroz vježbe, predavanja i edukacije, ali da si se 20-30 godina pripremao, kad dođeš na teren i vidiš tu kataklizmu, tragediju, suočiš se sa smrću, teško je sve to gledati. No, nije bilo vremena za suočavanje s realnošću, niti za odmor nakon dugog puta do Turske. A put je zaista bio dug. Najteže je bilo posljednjih 150 kilometara koje smo trebali proći za tri sata, a putovali smo devet sati jer su ceste bile zakrčene i blokirane. Još smo išli u konvoju, pod rotacijom. Da nije bilo pratnje ne znam kada bi stigli. U tri dana spavali smo šest sati, ali čim smo stigli, krenuli smo u akciju. Jedna ekipa na teren, a druga je organizirala kamp koji nam je bio zlata vrijedan, priča Grbčić.
Pripadnici postrojbe znali su da ih čeka težak posao i teške scene, no kad su stigli na teren…
– Nitko nije mogao zamisliti takvu apokalipsu. Prigradska naselja koja su ipak rjeđe naseljena, užasno su izgledala, ali kad smo vidjeli gusto naseljeni centar… Sve sravnjeno. Nove zgrade od deset katova posložene kao hrpica, kao da je netko istresao šutu. Onda vidite zgradu, čini vam da se dobro drži, da nije pretjerano oštećena, a kad priđete bliže shvatite da je to zgrada od četiri kata “kleknula” dva kata.
Stravične scene doživite. Sve je bilo prekriveno prašinom koja se slijegala danima. Nakon tri dana osjetio se miris leševa. U tom zlu, dobro da je bilo hladno. Potrese vas kad vidite da je nekome korak falio da spasi život. Ostao je zauvijek na pragu. A jedan korak više i ostao bi živ. Jako je teško, no ne smijete se obazirati na teške slike, morate se koncentrirati da pokušavate naći žive ljude ispod ruševina. Ne možete si dopustiti da vas emocije preuzmu, a sve oko vas mučne scene. Kad nađete mrtve, vidite da je netko umro prije tri dana, a da je netko pored njega donedavno bio živ. Stalno nailazite na dijelove tijela. S jedne strane ulice nose mrtve, a na drugoj strani ulice djeca se igraju. Jako mi je teško bilo vidjeti kako djeca gledaju te užase. Izgubili smo pojam o vremenu, više nismo znali koji je dan.
Grbčić se razumije u građevinu i već na prvi pogled mu je bilo puno toga jasno.
– Primijetite da fali željeza u zgradama. Imate scenu u kojoj vidite 20 srušenih zgrada, a jedna među njima stoji. Vjerojatno je kvalitetnije napravljena. Niti ta zgrada se više neće moći koristiti, ali je omogućila da se ljudi izvuku iz nje. Jako je teško bilo izvlačiti ljude. Ne možeš bez mehanizacije u nekim slučajevima, a opet mehanizacija ne smije na zgradu pod kojom su možda ljudi. Tu su veliku ulogu odigrali iskusni strojari koji su prošli posebne obuke.
Ideš onime što je ostalo od ulice, a tri nagnute zgrade vise nad ulicom i glavom. Pomisliš, ako sad rokne…
Sigurnost je na istoku Turske relativan pojam. Kako za stanovništva, tako i za ekipe koje su pohitale u pomoć.
– Tlo je stalno podrhtavalo. Na sve se trzneš. Kad ideš u svoj sektor, ideš onime što je ostalo od ulice, a tri nagnute zgrade vise nad ulicom i glavom. Pomisliš, ako sad rokne… Dosta mjesta je ostalo odsječeno. Trebate proći cestom, a srušena kuća na cesti. Kako i gdje okolo, kad je sve srušeno. Prvo vrijeme nije bilo signala, znali smo da su naše obitelji zabrinute kad vide sve te scene na televiziji. Hladnoća posvuda. Svaku večer je bilo ispod nule. Jednu večer minus četiri, a ljudi spavaju po ulicama. Nema struje, vode. Ljudi su činili sve da prežive. Nitko nije imao protiv nekog nešto, ali možeš se slučajno zateći usred sukoba, a bilo je oružja po ulicama. Stanovništvo se borilo za hranu i vodu. Za život. Prva trgovina u kojoj si mogao nešto naći je bila 200 kilometara daleko, a ceste blokirane.
Pitamo Vedrana fotografiju za tekst.
– Fotografije iz Turske? Nije nam bilo do slikanja. Što da slikaš? Tuđu patnju? Da slikaš kako izvlače mrtve, a sve to obitelj gleda? Ne. Nismo zato došli tamo. Ionako su se te slike patnje usjekle u nas i ne možeš ih zaboraviti. Svatko ima svoju sliku-dvije, da ostane trag da smo bili tamo, da smo pokušavali pomoći ljudima koje je zadesila velika tragedija.