U serijalu “Najljepša i najopasnija – stradavanja motociklista na Jadranskoj magistrali” osmi sugovornik portala Tunera.info je neurokirurg i neurotraumatolog i veliki zaljubljenik u motocikle dr. Darko Ledić
U serijalu od osam tekstova “Najljepša i najopasnija – stradavanja motociklista na Jadranskoj magistrali” portal Tunera.info posvećen je ljubiteljima vožnje na dva kotača. Naglasak je na Jadranskoj magistrali koja svojom ljepotom privlači motocikliste, ali i krije opasnosti. U osmom, posljednjem tekstu serijala, naš sugovornik je neurokirurg i neurotraumatolog dr. Darko Ledić koji u KBC Rijeka često spašava živote i zdravlje motociklista. Istovremeno, dr. Ledić je veliki zaljubljenik u motocikle. Vozi više od 40 godina. Na automotodromu Grobnik više od 20 godina provodi se edukativno-preventivna akcija Motociklom u život u organizaciji Županijskog savjeta za sigurnost prometa na cestama Primorsko – goranske županije. Dr. Ledić redovno sudjeluje u akciji predavanjem o posljedicama stradavanja motociklista. To su predavanja koja sudionike akcije ostave bez riječi.

– Ranije bi prodao motocikl da bi kupio novi, a posljednjih dvadesetak godina kad kupim novi, ne prodajem stari. Sad ih skupljam, kaže dr. Ledić koji za vikend obavezno napravi đir po Krku, gdje živi.
Nekoliko puta u sezoni zaputi se s društvom na vožnje u kojima se uživa.
– Nađemo se u Šmriki, a onda put Senja, Svetog Jurja i Karlobaga. Ili se nađemo u Rijeci pa vozimo do Plomina.
Dakle, imamo pravog sugovornika za Jadransku magistralu.
– Cesta je krasna. Asfalt nije baš najbolji, ali je dobar u odnosu na neka prošla vremena. Izvan sezone nema previše gužve, ali ljeti kad je najljepše voziti, previše je prometa. Meni se najviše sviđa dionica od Novog Vinodolskog do Svetog Jurja.
U odnosu na neka prošla vremena, danas su i rizici drugačiji.
– Danas su motocikli brži. Ja vozim koliko je meni gušt, uživam, sasvim lijepo idem, ali značajno sporije no što mladi dečki voze. Znaju biti ekstremno brzi, ne možeš ih ni vidjeti kako brzo prođu. Puno je pretjecanja, a ona uvijek nose određeni rizik. Kao mladi smo vozili slične dionice, motori su bili bitno lošiji, sporiji, mi smo češće padali, ali smo padali sa 60 kilometara na sat. I ja sam dosta puta pao. Ali padali smo ili pri manjim brzinama ili padovi nisu bili iznenađenje jer smo osjetili kad bi mogli pasti. Motor je ljuljao, klizuckao, signalizirao da više ne može. Danas su motori fenomenalni, ulijevaju snažan osjećaj sigurnosti, ali samo do časa kada se nešto dogodi. Ako pretjeraš u nekom času, brzo si na asfaltu. Brzo se nešto dogodi, a uvijek se dogodi pri većim brzinama. Tada nema natrag. Mislim da je spoj relativnog neiskustva, izuzetnih mogućnosti modernih motocikala i hrabrosti koju nosi mladost ono što stvara rizik. Visoka je proporcija teških ozljeda ili smrtnih ishoda u odnosu na ukupan broj motocikala, puno viša no prije 40 godina, upozorava dr. Ledić.

Dr. Ledić doživio je kao 29-godišnjak težu nesreću na dva kotača.
– Iznad Bakra je vozač izašao sa sporedne ceste. Imao sam tri operacije. Nisam vozio motor gotovo deset godina. Vratio sam se, ali moram priznati da je postojao određeni strah. To mi je bio posljednji pad. Danas sam znatno stariji i sporije vozim, ali svejedno uživam.
S asfalta putujemo na radno mjesto dr. Ledića, u operacijsku salu. Često je operirao motocikliste koji su stradali na Jadranskoj magistrali. Kako se osjeća motociklist dr. Ledić kad na operacijski stol stigne motociklist?
– Postoji kod mene osjećaj određene bliskosti. Traumatolozi u bolnici često znaju biti malo ljuti na motoriste smatrajući da ugrožavaju sami sebe svojom vožnjom. Znaju mi reći: to je tvoj. Uvijek kažem da motociklisti nisu nikakvi krivci. Motociklizam je hobi, opasniji hobi, ali nije grijeh biti motociklist. Naprotiv, jako je lijep osjećaj biti motociklist. Svaki motociklist mora znati koliko je sposoban, biti oprezan i poštivati ograničenja. Tada motociklizam nije opasan, čovjek može uživati u sveukupnom osjećaju koji daje motocikl.

