Spomenik je u centru Klenovice iz zahvalnosti podigao bračni par kojima je Cvitković za nevere spasio živote
KLENOVICA Obitelj, Klenovari, prijatelji i ribari ispratili su svog Nikolu Cvitkovića, čovjeka koji je za života postao legenda i volio Klenovicu i more kao rijetko tko. Jadranskom magistralom jedva se prolazilo od parkiranih automobila nadomak klenovarskog groblja. I neupućenima je bilo jasno da se Klenovari oproštaju od nekog tko je značio puno u mjestu. Nema čovjeka u Klenovici i šire koji ne zna za Nikicu, a Nikice će se sjetiti i daleko od Klenovice, samo kad netko spomene da je Nikola još za života dobio spomenik u centru svog mista. Nikici je spomenik podigao Angel Angelkovski u zahvalu što je za jedne nevere, kad je bura njega i suprugu nosila na pučinu, spasio njihove živote.
I nije Nikica puno pričao o svom podvigu. Prije koju godinu Nikola se radije sjetio djetinjstva kad su se okupili klenovarski ribari. Počeo je ribariti s 12 godina.
“Osam mjeseci smo živjeli u baraci na tuneri. Nas 19. Ja sam bio mali od kuhinje. Lovili smo tune i malu plavu ribu, papaline i prave skuše i to sve na vesla. Prvi motorni brodić stiže 1947. Zvao se »Jablanac«, za vrijeme rata služio je talijanskoj vojsci. Poslije je promijenio ime u »Zlatac«. Lovili smo od Senja do Selaca. Mrežom bismo znali uhvatiti 20-30 kila ribe i onda bismo barkom na vesla išli do Novog prodati ribu, ponekad i do Crikvenice. Svaki dan su se brudet i palenta pripremali u 11 sati. Večerali smo meso koje bismo kupili novcem od prodane ribe”, pričao nam je Nikola.
Za te dane Nikica je govorio da su bili najteži i najljepši. Ribario je Nikica diljem Jadrana sa svojim Klenovarima, a za odsluženja vojnog roka kormilario je na Titovom Galebu. Željeli su ga zadržati, no rekao im je da se vraća svojoj Klenovici. Cijeli život živio je na moru i za more i prijatelje. Nije stao ni nakon odlaska u penziju. Svojom barkom Đurđom, nazvanoj po supruzi, odlazio je na more bez kojeg nije mogao zamisliti dan. Kažu da je najviše ribe podijelio i da je govorio: “Ribe će biti uvijek, prijatelja nikad dosta”.
Znao je zasvirati i na tambure, pjevao je kao slavuj, kažu Klenovari, a uglavnom je pjevao pjesme koje su mirisale na more. 