Hreljanka je zaslužila nagradu za životno djelo Grada Bakara zahavaljujući upornom njegovanju čakavštine i mjesnog hreljinskog izričaja, doprinos radu udruga, čakavskih katedri, podršci u izdavanju mnogobrojnih knjiga, očuvanju fotografija…
HRELJIN Nagradu za životno djelo Grada Bakra za 2024. godinu dobila je Marina Tijan Hajdinić. Zaslužila je Hreljanka nagradu zahvaljujući upornom njegovanju čakavštine i mjesnog hreljinskog izričaja, doprinos radu mjesnih udruga, čakavskih katedri, podršci u izdavanju mnogobrojnih knjiga, očuvanju fotografija koje svjedoče o povijesti Hreljina. Razgovarali smo s dobitnicom nagrade.
Životnu nagradu zaslužili ste i zbog očuvanja čakavštine. Već je prošlo dvadesetak godina kako ste primijetili da čakavski hreljinski nestaje, da djeca više ne drže do govora kao svog. Je li se ipak nešto promijenilo nabolje u protekla dva desetljeća po pitanju reafirmacije čakavštine?
– Da. Na žalost taj trend nestajanja, volim reći moga govora, hreljinskog jezika, generalno čakavštine neumoljivo je prisutan. Mislim da je nekoliko razloga zašto se to događa. Naime, šezdesetih – sedamdesetih godina prošlog stoljeća mnoge hreljinske obitelji napuštaju mjesto i odlaze živjeti u Rijeku. Prodaju svoje starine. Postupno se mijenja struktura stanovništva. Kako smo mi Primorci, prilagodljivi ljudi uglavnom smo se u doticaju sa svojim “novim” susjedima, zbog lakše komunikacije, sporazumjevali na standardnom jeziku i polagano, nehotice sami diktirali i određivali sudbinu nepobitnog odlaska lokalnog govora.
Znatno je na odumiranju čakavštine utjecala i obveza da se već u vrtiću, osobito školi moramo koristiti službenim jezikom. Mislim da je to dijelom bila kriva odluka. Naime, za sebe i svoju generaciju, a i sve ranije, mogu navesti činjenicu da nismo, prilikom dolaska u prvi razred osnovne škole niti znali razgovarati na standardnom hrvatskom jeziku. Hreljin je bilo čisto čakavsko mjesto. No, usprkos ili zahvaljujući upravo tome tijekom školovanja uspješno smo savladali standardni jezik i razvili istančanu sposobnost izražavanja, kako u pismenom obliku, tako i u izravnom govoru. Primjera radi, tko ima istančano uho za govor, osobito lingvisti, pomno slušajući izlaganje govornika na standardnom jeziku često zamijete određene detalje jezika, osobito u akcentu koji odredi njegovu pripadnost vlastitim, osobnim korijenima (dalmatinskim, kajkavskim, slavonskim…). U čakavca držim da se to manje ili rijetko osjeti.
Prirodni odljev ljudi, starih Hreljana, je tijekom vremena također ostavio za posljedicu da su se mnogi, usudila bih se reći naši tipični nazivi, riječi, “besede”, fraze… počeli zaboravljati i gubiti se. Nestaje i većina poslova kojima su se bavili naši preci, odrađivali ih, od kojih su živjeli, preživljavali pa sukladno s time zaboravljaju se brojne gotovo iskonske riječi (mnoge koje posjedujem ne nalazim u rječnicima riječkog čakavskog bazena) koje su koristili, kojima su se svakodnevno služili. Davno sam ih zabilježila i nastojim ih što više upotrebljavati u svojim pismenim uradcima. Držim da tada ponovno ožive i da postaju dio našeg jedimstvenog, posebnog govornog habitusa.
Zapažam još jedan bitan detalj prisutan u govoru nekad, prije pedesetak godina i danas. Najbolje se primjećivao u govoru naših povratnika Merikana koji su se nakon dugogodišnjeg izbivanja iz mjesta uglavnom na mjesec-dva vraćali u “stari” kraj. Njihov govor je u izgovoru bio znatno drugačji od našeg. Zvučao je grublje, svaka izgovorena riječ imala je svoju težinu, jasnu starinsku dikciju, gotovo arhaičnost. Naš tadašnji govor je postajao blaži, mekaniji, lepršaviji, nekako veseliji vjerojatno pod utjecajem boljih životnih prilika, lakšeg načina života i sve prisutnih mijena u govoru.
Da li se nešto mijenja na bolje?
– Usudila bih se oprezno potvrdno odgovoriti. Najveći utjecaj na mnoge bazne, fundamentalne, ali i ine životne postulate na razvoj društva, osobito djece ima porodica, obitelj. Ako se u familiji njeguje čakavština, tada će ona biti prihvaćena, znana i voljena. U protivnom se ta energija, emocija, znanje, sposobnost neće razviti. Zasigurno tvrdim iz mnogih primjera da će svatko tko voli svoj dom, rodni kraj i sve što on sa sobom nosi u nekom životnom razdoblju imati poriv da ovlada govorom, ali na žalost, nikada više to neće moći usvojiti u pravom svijetlu i obliku kao što to stječe u djetinjstvu. Mislim da kao društvo postajemo svjesniji bogatstva posebnosti govora i da ga mladi naraštaji koliko god je to moguće održavaju i komuniciraju.
Ujedno sam svjedok da u nekoliko posljednjih godina i naša škola znatno više nego ranije njeguje zavičajni govor i kulturu, što me neizmjerno veseli. Djeca standardnog govora ili ona koja su naselila Hreljin iz drugih govornih područja, miljea, podneblja rado prihvaćaju i usvajaju, najviše kroz igru i druženja u krugu svojih vršnjaka domicilnu čakavštinu. Taj razgovor bude uhu mio i srcu drag.
Bilježeći povijest Hreljina, odlučili ste bolje upoznati Hreljin i čitav kraj šetnjama. Svi znamo za, primjerice, Gradinu, a što propuštamo? Što još vrijedi posjetiti, a ne spominje se često?
– Gradina je zasigurno nulti i kultni spomenik našeg mjesta. Što propuštamo? U prvom redu jedno mnoštvo izvanrednih vidika na naš cijeli kraj od Kirije, Bodulije, Gromišćine, Kastavštine, Liburnije, Učke Opatije…u spoju sa nikada jednakim, uvijek neponovljivim slikama neba, mora, vjetra, snažne bure ili laganog osvježavajućeg povjetarca.
Prolazite mnogim cestama, što glavnim, što sporednim. Ako uz sebe imate osobu koja potječe iz mjesta onda se susrećete sa brojnim izvornim toponimima, ali i nadimcima tzv. pričvorcima. Svaki od njih ima svoju zanimljivu priču, štorijicu, povijest, razlog, obrazloženje zašto upravo nosi taj naziv.
Mjesto krasi velebna crkva sv. Jurja, od nedavno i Etno kuća Josipa Marohnića, jednog od najznačajnijih osoba hreljinskog, a slobodno mogu reći i hrvatskog iseljeništva. Središtem mjesta dominira i osnovna škola. Uz pregršt jedinstvenih arhitektonskih primorskih detalja, pučkih šterni, kalci i gotovo svih sadržaja koji prate jedno urbano naselje, ono što je najvrijednije, susret ćete ljubazne stanovnike i djecu, mlade osobe koji znaju svoju pripadnost i vole svoj dom.
Prošlo je dvije godine kako ste predstavili monografiju “Hreljinski koral” koja je plod dugog istraživanja ljudi i kraja. U pripremi knjige razgovarali ste s 200 ljudi. Možete li izdvojiti priču koja je na Vas ostavila najdublji dojam?
– O Hreljinu je, osobito iz pera nekolicine Hreljana, te brojnih znanstvenika i kroničara napisano podosta. Razumije se, nikad dovoljno, nikada sve, pa se nadam još kojoj ediciji koja bi istražila skriven dio naše povijesti. “Hreljinski koral” sadrži uglavnom svjedočanstva mojih običnih, jednostavnih ljudi, mještana koji su bili svjedoci jednog vremena kojima je, rekla bih sudbina određivala i diktirala život, uglavnom težak, mukotrpan sa brojnim surovim i tragičnim posljedicama. Bile su to mnogobrojne obitelji isključivo ovisne o škrtoj pjeskovitoj zemlji sa oskudicom vode, koja uza sav napor i trud nije davala blagodat. Dapače, u mnogim godinama nije urodom garantirala niti puko preživljavanje, opstanak.
Dosta je priča koja su na mene ostavila dubok dojam, trag. Ne bih izdvajala niti jednu od njih. Sve ljude o kojima pišem u “koralu” osobno sam poznavala. Bolja bi bila tvrdnja da sam ih samo letimično poznavala sve do momenta kad sam sjela nasuprot njih, kad su mi otvorili dušu, srca i pripovjedali o svojim najmilijima, o sebi, svojim životnim razočaranjima, bolima, veselju, tragedijama. Nemali broj puta razgovor smo završavali suznih očiju. I kad sam kod kuće, doma uobličila neko svjedočanstvo u tekst, pa čak i kad danas pročitam nekoga od njih, obuzme me ista emocija, ista energija. I u čemu je veličina gotovo svih tih ljudi o kojima pišem u “koralu” i onih o kojima nastavljam pisati. Vjerojatno u tome da su svoju tugu i težinu života zadržavali za sebe. Da njome nisu opterećivali niti svoje najbliže niti bližu okolinu. Naučili su se živjeti plemenito, skromno, neopterećujuće, veseliti se dobru, uvijek samozatajno brinuti za svoje ukućane, prijatelje i drage ljude. I to iskustvo daje mi za pravo kazati i tvrditi da sam ih ipočetka poznavala samo ovlaš. Pričali su mi o još ružnijim stvarima kojima su bili direktni sudionici. Smatrala sam, i danas isto mislim, da su to najintimniji detalji života, događaji nas smrtnika, prebolni, pretužni, gotovo nevjerojatni. Ostavila sam ih u vakuumu prošlosti. Zaboravila na njih. Da njim se zauvijek uništi trag. Mislim da sam učinila ispravnu stvar.
I danas pišem na isti način. Samo je sve manje ljudi koji, s obzirom na svoje pozne godine, mogu pričati i sjećati se davno minulih dana, ljudi i događaja. Žao mi je da nisam ranije počela zapisivati. Bilo bi to pravo vrelo izvora hreljinske prošlosti.
Često ste naglašavali značaj fotografije u očuvanju Hreljina, običaja, sjećanja, tradicije. Je li danas fotografija još važnija? Nekad nisu svi imali fotoaparate, a danas ih svi imaju u mobitelima, ali nam se čini da ostaju sačuvane toliko dugo koliko živi baterija mobitela.
– Pri završetku sam, nadam se svoje treće knjige. Također hreljinske tematike. I dalje obilazim teren, pitam, slušam, pišem. Uvijek se jednako ugodno iznenadim kad pronađem neku vanserijsku, davnu crno-bijelu fotografiju. Antologijsku. U ruci tada imam svjedoka koji vizualizira o svemu onome o čemu pišem i potvrđuje usmenog kazivača ili moja sjećanja. Ne mogu vjerovati što se to još uvijek krije u brojnim hreljinskim materijalnim fotografskim uspomenama. Fotografija je na popisu sjećanja primarna. Posjedujem zavidan fundus originalnih, ali i skeniranih slika. Žalosti me činjenica da ih ne mogu sve uvrstiti u svoje buduće izdanje. Tješi me spoznaja da Grad Bakar ima mlade, stručne, ambiciozne snage koje će nadam se, svu tu građu u jednom momentu tematski sortirati, katalogizirati, kompletno obraditi sa svim pripadajućim podacima koje posjedujem (vrijeme nastanka slike, imena i prezimena osoba na slikama, mjesto slikanja…) i ispravno koristiti u raznim budućim postavama Etno kuće Marohnić.
Brinu me moji CD-i. Imam ih preko 150. Na njima su mojim fotografskim aparatom zabilježena brojna hreljinska događanja, ljudi u svakodnevnici, nestali detalji hreljinske arhitekture, raslinjem skriveni biseri prirode i vidljivi ostaci ljudskog djelovanja na njih… Ne znam da li ću ih stići sortirati. Možda prebaciti na trajniji medij i tako sačuvati za budućnost.
Rijetko slikam mobitelom. Zašto? Upravo zbog toga što sam prošlo vrijeme i njegove neponovljive, uništene ili razrušene, posječene tragove već zabilježila, pa rijetko nalazim pravi razlog da “okinem” aplikaciju fotografija na mobitelu. Na kraju, moram ostaviti nešto i nekome iza mene koji će uvijek pronaći jedinstveno, posebno, tradicijsko, meni promaklo da sačuva moment nadahnuća, trenutnog ispunjenja sebe isprepletenog sa prirodom i djelovanjem ljudskog uma, sposobnosti i spretnosti ruke.
Priča o Hreljinu je priča o iseljeništvu, kojim se i Vi često bavite u svojim istraživanjima i djelima. Prije nešto više od stoljeća, Hreljin se našao na udaru iseljeničkog vala. Svjedočili smo novom hrvatskom iseljeničkom valu prije nekoliko godina. Kako Vi gledate na budućnost? Je li budućnost odlazak u bijeli svijet ili ostanak na Hreljinu, u Hrvatskoj?
– Blizina mora i težnja za boljim životom rezultirala je velikim egzodusom Hreljana krajem 19., a pogotovo početkom 20. stoljeća. Njihov odlazak, uglavnom u SAD i Kanadu, zauvijek je promijenio demografsku sliku mjesta. Na području istraživanja iseljeništva Hreljina ima još puno, puno posla. Nitko do sada se nije usudio obraditi tu opsežnu temu na način književnika Radovana Tadeja u ediciji “In Search of The Lost People of Zlobin”, gdje autor poimence uz sve pronađene relevantne podatke niže svoje sunarodnjake, koji odlaze “trbuhun za kruhun va tuji svit”. Zahtjevan je to, iscrpljujući i vrlo opsežan posao.
Smatram da će hvale vrijedna obnovljena rodna kuća Josipa Marohnića u jednom momentu prerasti u muzej iseljeništva. Biti će to pravi izazov da se struka i entuzijazam udruže i istraže dostupne podatke vezane za iseljeništvo ovih prostora.
Da li odlazak u “bijeli” svijet ili ostati ovdje? Svako iskustvo je dragocjeno. Treba imati hrabrosti i odvažnosti upustiti se u avanturu neizvjesnosti koju nosi odlazak. Veliki je to izazov. Treba se osloniti isključivo na vlastite sposobnosti prilagodbe, doslovce staviti osobni život u “svoje ruke” i iz gotovo ničega početi nešto stvarati. Puno je tu odricanja, upornosti, rada. Ni u “bijelom” svijetu ne cvjetaju ruže.
Da sam u prilici biti u poziciji otići ili ostati, mislim da bih dobro razmislila. Težim društvu koje će poštivati i vrednovati sposobnost, rad, zalaganje. Razmišljam o svojim unucima. Što im savjetovati? Možda ih smiriti, ali i osokoliti rečenicom “Neka slijede svoje snove.” uz napomenu, da ponekad nije jednostavno, nije lako ni vani ni ovdje, da je život nepredvidiv, da vrijedi pokušati ubaciti se u vlak ili autobus izazova koji se možda zove sreća!