Svjetski juniorski prvak Ivano Rajačić Muža otkriva kako je na sladoledu stigao do pet zlata na državnom prvenstvu i reprezentativnog dresa
CRIKVENICA Mladi boćar Ivano Rajačić Muža prije nekoliko je dana proglašen najuspješnijim sportašem Crikvenice u 2025. godini. Član Boćarskog kluba Gornji kraj – Ladvić i hrvatski reprezentativac na juniorskom prvenstvu Hrvatske osvojio je pet zlatnih medalja, dok je na svjetskom prvenstvu uzeo zlato i dva srebra.
Kako je počela boćarska priča 16-godišnjaka iz Gornjeg kraja?
– Počeo sam sa sedam godina, Najprije sam probao nogomet jer sam uživao gledati Luku Modrića i jer je dida Željko bio predsjednik nogometnih klubova Crikvenice i Turbine. Otišao sam na jedan ili dva treninga košarke. Nisam ostao niti u nogometu, niti u košarci. Kad sam imao sedam godina, trener Ratko Đeneš je pitao mamu da li bi htio probati boćanje. Odradio sam trening na jogu u Selcu i trener Đeneš je nakon prvog treninga rekao da sam rođen za boće.
Prvu medalju Ivano osvaja s 11 godina na juniorskom prvenstvu Hrvatske U-18 s klupskim kolegom Lukom Peričićem u brzinskom štafetnom izbijanju, no nekoliko godina nije vidio sebe kao uspješnog boćara.
– Do prije četiri godine nisam bio svjestan da sam potencijal. Na prvo državno prvenstvo sam otišao 2022. godine i s Ivanom Šokićem iz Rijeke osvojio zlato u paru. Godinu kasnije na državnom osvajam broncu. Dva zlata osvajam 2024. godine na kadetskom državnom prvenstvu. U brzinskom izbijanju i štafetnom izbijanju s Maurom Šolinom iz Gornjeg kraja. I stiže 2025. godina u kojoj igram za juniorsku reprezentaciju. Sretna okolnost za mene je bila što nas je kao izbornik preuzeo Marino Milićević koji živi tu u Gornjem kraju. Ozbiljno smo trenirali, dva puta dnevno. Znali smo na jutarnjem treningu pretrčati desetak kilometara. Trčimo mi, a s nama usporedo trči i trener Milićević i gura nas naprijed. Radili smo na eksplozivnosti i izdržljivosti. Poslije podne u dvorani trening brzinskog i štafetnog izbijanja. U kolovozu je bilo na rasporedu državno prvenstvo, bio sam u top formi nakon ozbiljnih treninga, no išao sam s tremom u Vodnjan, na svoje prvo državno juniorsko prvenstvo jer sam znao da će rezultati utjecati na odabir reprezentativaca za svjetsko prvenstvo. Nije mi išla hrana i pet dana sam na prvenstvu živio na tri sladoleda dnevno, čokoladi, nešto salame, sira i pudinga. I osvojio pet od mogućih šest zlata.
Naravno, Ivano je izborio reprezentativni juniorski dres i svjetsko prvenstvo u Turskoj, gdje je osvojio zlato u bližanju i izbijanju u krug i dva srebra s Adrijanom Šipekom u štafetnom izbijanju i paru klasično. U sva tri finala s druge strane su bili Talijani.
– Gubimo jedno finale u punat razlike. Gubimo drugo finale na punat razlike. Plačemo trener Miličević i ja, a onda mi trener kaže: ajde sada, osveti im se i pokaži tko si. Otišao sam u finale sav nikakav, no kad je krenulo rekao sam sebi: pokazat ću tko sam i zašto sam došao. Nakon osam krugova neriješeno, 18:18. U produžecima sam ispucao svoje i gotovo sam siguran da me ne može dostići, no kad je Talijan išao pucati, tresao sam se. Svjestan sam da sam osvojio zlato, ali sve dok Talijan puca još nisam osvojio. Na kraju, osvojio sam zlato. Kad su krenuli skakati na mene… Znaju me pitati kakav je osjećaj osvojiti zlato na svjetskom prvenstvu. Ne znam. To se ne može opisati. U jednom trenutku se treseš od straha, a nakon sekunde nisi svjestan što si napravio, da si prvi na svijetu. Nisam bio svjestan mjesec dana da sam svjetski prvak. S 15 godina i 10 mjeseci.
Ne trese se samo Ivano pred odlučujuće utakmice. Trese se i mama Dijana kad gleda nastupe sina.
– Gledali smo izravan prijenos sa svjetskog prvenstva u Turskoj. Dramatično je sve to gledati. Štafetno uopće nisam mogla gledati, šetala sam po balkonu. Deda Željko također nije mogao gledati.
Kako izgleda sportska svakodnevica svjetskog juniorskog prvaka koji pohađa drugi razred Građevinske tehničke škole u Rijeci i planira postati inženjer građevine?
– Kad imam nastavu, imam manje vremena za treninge. Kad imam nastavu poslijepodne, ne stignem trenirati. sjednem na autobus za Rijeku u 12:30 i vratim se kući oko 21 sat. Kad sam u školi u jutarnjoj smjeni, treniram dva puta tjedno. Kad se spremamo za veća natjecanja, treniram svaki dan.
Kako izgleda svakodnevica kad se Ivano odmakne od boćanja i škole?
– Izađem s prijateljima u Selce. Prošećemo, sjednemo u Anku ili Orange popiti kavu ili sok. Odigram nogomet s društvom na pomoćnom terenu NK Crikvenice.
Koje sportove prati svjetski boćarski prvak?
– Volim pogledati utakmice nogometne i rukometne reprezentacija, a drugo mi nije toliko zanimljivo, više sam na kompjuteru.
Danas stariji prigovaraju da mladi nisu uporni. Može li se postati svjetski prvak bez velike upornosti?
– Ima istine u tome što kažu stariji, ali nisu baš svi mladi neuporni.
