Četiri sata slušali smo legionarsku priču Viktora Bauera dugu deset godina. Kako su spasili djecu od masakra u Angoli, kako ga je ostavljena kaciga spasila u rovu oči u oči s neprijateljima, kako su ratovali s ljudožderima
TRIBALJ Nijemci, Angola, Kongo, Kamerun, Mozambik, Čad, Centralnoafrička Republika, Gornji Tribalj. Još bi čovjek povezao malo srijemsko selo s Tribljem. Ali otkud se stvorio afrički niz? Ključ koji nudi odgovor zove se Viktor Bauer. Narednik Legije stranaca. Četiri sata u njegovoj kući u Gornjem Triblju slušali smo legionarsku priču dugu deset godina, ispunjenu upornošću, inatom, dramom, smrću, ponosom i pobjedama.
Rijetki uspiju proći visoku legionarsku letvicu, još ih je manje koji će zaslužiti značku elitnih padobranaca, a Viktor je zakoračio i stepenicu više završivši obuku za tajnu službu Legije kojoj su pripadnici elitne postrojbe nadjenuli nadimak Gestapo. Samo najčvršći prođu put mladića iz Nijemaca kojeg život nije mazio otkako je zakoračio na svijet.
– Rođen sam u Nijemcima 1947. godine. Zašto sam otišao u legiju? Nisam znao da ću u legiju, ali sam znao da mi u Nijemcima nema budućnosti. Tamo sam mogao samo svinje čuvati. Nisam imao puno izbora jer mi je otac bio na drugoj strani u Drugom svjetskom ratu. Mi smo Folksdojčeri, otac je bio njemački vojnik, vojni policajac. Uspio je preživjeti čišćenje na kraju rata, kada se ubijalo i likvidiralo bez suda. Dugo se skrivao poslije rata i nakon nakon nekog vremena vratio se kući. Odveden je i osuđen na dugogodišnju robiju u Lepoglavi.
Što ga je spasilo da mu ne skinu glavu? Rekao bi jedan događaj s početka rata. Dobio je otac nalog da privede jednog Istranina koji je živio na salašu. Pita ga otkud iz Istre na salašu u Nijemcima? I čovjek mu ispriča svoju priču. Talijanska vojska je jednog dana došla po kravu koja je siromašnoj obitelji bila sve. Bez krave ne bi preživjeli. Talijani uzimaju kravu, a žena u očaju uhvati kravu i ne da Talijanima da je odvedu. Dođe do naguravanja. I talijanski vojnik ubije ženu i dva sina. Istranin pobjegne, ode po pušku, pričeka da četiri-pet Talijana dođu do ravnice bez zaklona i ubije jednog po jednog. Morao je pobjeći. Kad je moj otac čuo priču, sažalio se nad čovjekom. Kaže mu: bježi u šumu, spasi se, nađe partizana Martina, mog prijatelja iz Nijemaca i reci mu da te poslao Jakov Bauer. Istranin je našao partizane i Martina. Na kraju rata već je bio na položaju i to je vjerojatno spasilo oca koji ipak nije odležao koliko je dobio već je iz Lepoglave došao kući nakon nekoliko godina. Sjećam se prilično bistro kad je otac došao s robije. Pita me jesi li ti Viktor? Prvi put sam vidio oca, priča Viktor.
Bijeg iz Jugoslavije preko Trsta
Bauerovi su bili građani drugog reda. Otac je bio obrazovan, ali do službe nije mogao. Radio je kao šnajder, zanat je naučio u Lepoglavi.
– Sjećam se razgovara kad smo išli u šumu u lov. Kaže mi otac, ako želiš živjeti u slobodi, idi na Zapad. Dok god ti je ime Bauer, ti si obilježen. Nisam želio u Titovu vojsku i odlučio sam pobjeći. Nakon prvog neuspješnog bijega kod Maribora, završio sam u zatvoru mjesec dana. Drugi put sam uspio, priključio sam se iskusnoj grupi i prošli smo granicu kod Trsta. I dalje za Francusku, u Marseille. Bila je to 1968. godina. Smješteni smo u kamp za izbjeglice. Ne znam jezik. Ne znam što bi mogao raditi. Razmišljam da odem u Australiju kod rodbine.
Jednog dana dolazi u kamp pet-šest uniformiranih. Pitaju nas jesmo li vidjeli Marseille i ponude se da nas dvadesetak vode u grad. Časte nas pićem i ručkom. Puno džepova na uniformi, a iz svakog džepa samo vade bunteve franaka. Kažu nam da su iz Legije stranaca, da se baza legije nalazi u mjestu Aubagne, 15 kilometara od Marseillea i da nas mogu zaposliti. Čuo sam da postoji Legija stranaca, ali nisam znao nešto više. I odlučim se za legiju.
Kreće obuka duga tri mjeseca.
– Brutalna obuka. Skokovi preko kosog zida, padneš, dižeš se, padneš, dižeš se. Skakali smo po stupovima u vodi, jedva da vire, u nekom nepravilnom rasporedu. Trčali smo do iznemoglosti. Uglavnom se radi na kondiciji. Pušku nismo ni vidjeli. Onda kreću psiho testovi, testovi inteligencije, zdravstveni pregledi. Od 100 kandidata, prođe ih 10 do 20. I onda nova obuka, još tri mjeseca. Najteži dio su uvijek instruktori. Kasnije sam i ja bio instruktor. Dotjeraju te do granice izdržljivosti, a dobro znaju granicu ljudske izdržljivosti. I “tješe”: ovo nije najgore, mi vas pripremamo za najgore, za ono što vas čeka. Mislim si, tu sam već na granici izdržljivosti, ako dođe gore, ja ću se ubiti. Ali ima inata u meni. I prođem obuku.
Pitaju tko će u padobrance, elitu. Kažu da tek desetak posto legionara prođe obuku za padobranca. Mislim si, ako sam sve ovo prošao, idem dalje. I prođem na Korzici obuku za padobrance dugu tri mjeseca. Kad dobiješ padobranski znak vidiš kako u legiji imaju respekt prema padobrancima. Neki ponos u meni nakon svega.
Najteži dio obuke u legiji su uvijek instruktori. Dotjeraju te do granice izdržljivosti, a dobro znaju granicu ljudske izdržljivosti
Ali ni to mi nije dosta i prijavljujem se za obuku za tajnu službu Legije, takozvani Gestapo. Sito i rešeto prolaziš. Dolazi glavni ispit. Imam zadatak u određenom roku doći do Strasbourga. Bez dokumenata, bez ijednog franka. Odlučim se za vlak, imao sam iskustva u švercanju. Do Lyona sve po planu, ali poslije… Kondukteri i žandarmerija idu kroz vlak. Ako me uhvate, padam na ispitu. Nemam gdje. I kad su mi se približili, počnem glumiti napad panike. Kažem da mi je nestao brat. Žandarmerija mi pomaže tražiti brata. Na kolodvoru u Dijonu na razglas pozivaju mog “nestalog brata”. U trenu skočim kao srndać i bijeg u taksi. I do vojarne, sjeća se Viktor ispita u legiji.
U istom bunkeru s neprijateljem u Angoli
Već je osam mjeseci Bauer u Legiji stranca. Potpisao je ugovor na pet godina. Dolazi vrijeme za odlazak na bojište.
– Poželim Tahiti. Mogu izraziti želju, ali njihova je konačna. I dok sam čekao gdje ću, naiđem na legionare koji su se vratili s Tahitija. Kažu mi, da bi došao na Tahiti, najprije moraš proći Borneo. Jedno pleme je savezničko, a drugo… I pitaju me jesam li čuo za pleme Dajak. Ljudoždere. Pričaju mi da se događalo da legionari zakopaju svoje mrtve, a ljudožderi ga iskopaju i pojedu.
Baš u to vrijeme zapalila se Angola i odem dole. Svašta sam u Africi prošao. Kongo, Kamerun, Mozambik, krvoproliće do krvoprolića. Angola je ipak najgore iskustvo. Uvijek sam se čudio kako sam preživio. Nisam neki veliki vjernik, ali jedino je objašnjenje da me Bog sačuvao, priča Bauer.
Najbliže smrti bio je u Angoli.
– Bili smo u staroj kasarni u džungli. Neprestano na straži ili u patroli. Već smo znali raspored, napad navečer ili ujutro. Taman sam se vratio iz patrole i skinuo kacigu kad je krenuo napad po mrklom mraku. Izletio sam van, skočio u bunker koji je bio u nekom grmlju. A u bunkeru trojica napadača na metar-dva od mene. Mogao sam skinuti jednog-dvojicu, ali treći bi mene. Pucaju napadači na moje legionare iz tog bunkera, gledaju u mene. Bilo je i ranjenih i mrtvih. Nisam ja pucao, nisu ni oni. Vjerojatno me spasilo što nisam imao kacigu pa su u onom mraku mislili da sam jedan od njihovih. Naši istrčavaju, a oni se daju u bijeg. Koliko je trajalo? To su sekunde, ali čini se da traju cijelu vječnost, prepričava Viktor koji je nakon pet godina u Africi postao narednik i potpisao još jedan ugovor na pet godina.
Na bojištu u Slavoniji i zadarskom zaleđu
Nakon deset godina odlučuje reći zbogom Legiji stranca.
– Ima jedan normalan svijet i onaj drugi svijet. Nakon deset godina više ne znam kojem sam pripadao. Imao sam trideset i neku godinu i kažem: idem dok sam još normalan. Uvijek sam sanjao da osnujem familiju, a to neću uspjeti dok sam u legiji. I odem u NATO. Tražili su profesionalne vojnike s ratnim iskustvom. Završio sam u stožeru generala NATO-a u Mönchengladbachu, gdje sam bio zadužen za sigurnost, priča Viktor.
Došlo je vrijeme za posjet roditeljima i Nijemcima. Tih deset godina Viktor nije imao nikakvog kontakta sa svojima.
– Stižem kući. Kad sam vidio crkvu Svete Katarine raširio sam ruke i gledao u nebo. Ni sanjao nisam da ću se jednog dana vratiti u Nijemce. U selu se pričalo da sam nestao i poginuo u Kongu, da su me životinje pojele, da ni groba nemam. Dolazim na vrata, zovem mamu, a ona u šoku. Znaš li koliko smo te puta oplakali. Dolazi otac i kaže mi: znao sam da ćeš doći. Nakon što smo se ispričali, legnem sat vremena da odmorim od puta, a probude me glasovi. Dvorište puno ljudi, svi u selu me žele vidjeti, priča Viktor.
Nije prošlo nekoliko godina, a rat je stigao u Slavoniju.
– Na Uskrs 1991. godine bio sam u Sotinu i vidio barikade. Počelo je. Obučavao sam prvu policiju, bio sam u akcijama u Slavoniji i u zadarskom zaleđu, sjeća se početka Domovinskog rata legionar iz Nijemaca koji u ratu upoznaje suprugu i stiže u Gornji Tribalj 1992. godine.
– U Nijemcima je bilo sve srušeno, kaže mi rođak: tko zna da li ćemo se ikad vratiti. I predloži rođak, ajde da kupimo ruševinu, da je obnovimo da imamo krov nad glavom. Mama je bila u Rabcu kao izbjeglica, često sam je posjećivao tijekom rata. I počeo sam tražiti kuću u ovom kraju. I 1992. godine je našao u Gornjem Triblju. Bez krova, iz kuće je rasla trava. Sve smo obnovili i tu mi je dom. U Triblju me znaju posjetiti prijatelji iz Legije stranaca, Englezi, Francuzi, Nijemci.
Stavili smo glavu na panj, ali nismo dali da ubiju djecu
Bauer je ponosan na visoko odlikovanje NATO-a. Kako ga je zaslužio?
– U Angoli su ratovali svi protiv svih. Jednog dana u naš kamp se skloni dvadesetak dječaka u dobi od 15 do 18 godina. Preživjeli su krvoproliće. Problem je što je njihovo pleme u tom općem ratu bilo na suprotnoj strani od nama savezničkog plemena. I naši saveznici žele ubiti dječake. Nas legionara je malo, a tih naših saveznika ne znaš im ni broj. Teška situacija, ne možemo dozvoliti da ubiju djecu, a znamo da bi naši saveznici mogli pobiti i nas ako se usprotivimo. Tako je tamo, jedan dan saveznici, a drugi dan… Okupim legionare i kažem im: dali smo zakletvu legiji, borit ćemo se do posljednjeg, ali nećemo dati da ubiju djecu. Popeli smo se na Land Rovere, dohvatili mitraljeze, repetirali puške. Kad su vidjeli našu odlučnost, povukli su se i tako su djeca spašena.
Prošlo je tko zna koliko godina i nađe me jedan od preživjelih dječaka. Postao je liječnik i kaže da bi me željeli vidjeti. I nađemo se u Bruxelessu, gdje su došli tražiti pomoć za Sierra Leone. U hotelu su se slučajno našli novinari i vidjeli naš susret. Bilo je tu suza i emocija, novinari su to registrirali i objavili u nekoliko novina. Dođu te novine do generala NATO-a koji mi odluči dodijeliti odlikovanje za iskazanu hrabrost u Africi. I tako sam dobio medalju na koju sam ponosan.