Bez obzira na lažnu mantru kako nas svijet ‘prepoznaje po sportašima i predivnoj obali’, naša vanjska percepcija temeljena je puno više na katastrofalnom i sramotnom općem stanju naše ukupne infrastrukture društvenih i javnih građevina, počevši od željezničkih i autobusnih kolodvora, pa sve do bolnica, knjižnica, dobrog dijela vrtića i škola, te konačno dvorana i stadiona.
Vrijeme ‘novog normalnog’ značajno je promijenilo svijet kakav je postojao do prošle zime. Izvanredna situacija u kojoj se čovječanstvo našlo, zatekla je kompletna društva, ali i pojedince i gradove. Jedanaest mjeseci, koliko proživljavamo distopijski scenarij koji je još lani izgledao kao znanstveno-fantastični film, osvijestilo je naša saznanja o slabostima, ranjivosti i nedostacima društva, vremena i prostora u kojem živimo.
Od 2019.g član je Akademije arhitektonske znanosti i umjetnosti i Znanstvenog vijeća za arhitekturu i urbanizam Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU).
2020. upisao doktorski studij Arhitekture i urbanizma na AF u Zagrebu.
Korona kriza nije bila najavljena nekim nama vidljivim signalom, iako je globalno društvo vrlo ekstenzivnom pojavom raznih fenomena (rastući egoizam i samodopadnost pojedinca, opća antiintelektualna klima i sveprisutna trivijalizacija naše zbilje putem medija i politike) pokazalo koliko je ranjivo. Ako tog do nedavno nismo bili svjesni, danas znamo da živimo u vremenu u kojem nemoguće postaje moguće, u kojem lažni mesije uspijevaju nametnuti lažne vrijednosti i temeljne europske civilizacije (poput npr. talijanske) profanirati do razine krajnje banalnosti, vulgarnosti i reality-showa; i vremenu koje jasno implicira potpuni i bolni izostanak jasnih društvenih, moralnih, etičkih vrijednosti i kriterija, kao konačnog korektiva svih globalnih anomalija i devijacija.
Redikulozni influenceri i youtuberi
U tako delikatnom trenutku, u kojem više nije moguće jasno prepoznati parodiju, komediju i tragediju, svijet proživljava najveću krizu od Drugog svjetskog rata. U trenutku u kojem prste na okidačima najrazornijih nuklearnih arsenala drži notorni, ali ujedno i legalnom većinom 300 milijunske nacije, izabrani intelektualno i mentalno podkapacitirani redikul, a deseci njegovih ‘mini-me’ kopija vode veće ili manje države i narode, kao i trenutku kad jednako redikulozni influenceri i youtuberi pokrivaju globalni intelektualni horizont i duhovni prostor koji su ne tako davno zauzimali Sartre ili Camus, Dylan ili Morrison, Krleža ili Supek, Zemlji se u vidu globalne pandemije dogodila ‘kiša od žaba’, autentični deus ex machina. Stoji li iza svega što svijet trenutno proživljavamo neki viši i nama nedokučivi razlog, moći ćemo razabrati tek u vremenima pred nama, no krajem veljače netko je ugasio svjetlo i tjedan poslije probudili smo se u realnosti koja nam već mjesecima izgleda kao ružan san.
Kriza gradova i prostora, kao i njihov procvat, uvijek je refleksija društvenog stanja. U jednom svom dijelu, ponekad i najreprezentativnijem – npr. široke i pregledne pariške avenije ili dubrovački lazareti, gradovi su planirani upravo temeljem razmišljanja o izvanrednim situacijama. Vrijeme korone pokazuje da svjetski (a osobito hrvatski) gradovi 21. stoljeću u jednom značajnom dijelu nisu spremni za izazove koje nosi današnjica. Primarno se to odnosi na planiranje standarda i kapaciteta građevina javnog zdravstva, ali i svih drugih javnih građevina i sadržaja unutar gradskog prostora.
Pandemija jest izvanredna situacija, no, bez obzira na faktor iznenađenja, nama se samo dogodilo nešto već ranije viđeno, na što smo kao civilizacija trebali biti spremniji. Ako je teniski turnir u Wimbledonu mogao imati policu osiguranja od pandemije (dakle ne neko općenito osiguranje od izvanrednih situacija, već doslovce policu osiguranja od pandemije), koja je u potpunosti pokrila očekivani gubitak od 180 milijuna eura zbog neodržanog takmičenja, nejasna je i neshvatljiva potpuna nespremnost modernog društva na izazov korone.
Substandardni javni prostor
Problem substandardnog javnog prostora dakako osobito eskalira u Hrvatskoj (sa svim drugim problemima u prostoru), gdje je značajan dio bolničkih kapaciteta planiran i građen u pretprošlom stoljeću. Bez obzira na lažnu mantru kako nas svijet ‘prepoznaje po sportašima i predivnoj obali’, naša vanjska percepcija temeljena je puno više na katastrofalnom i sramotnom općem stanju naše ukupne infrastrukture društvenih i javnih građevina, počevši od željezničkih i autobusnih kolodvora, pa sve do bolnica, knjižnica, dobrog dijela vrtića i škola, te konačno dvorana i stadiona.
Uz nekoliko dobrih iznimaka, prostorni standardi javnih sadržaja naše zemlje zakopani su duboko na prijelazu XIX. na XX. st., kad je dio postojećih kapaciteta i građen. Koliko je daleko naš prostorni standard javnih sadržaja u odnosu na Europu i svijet, najbolje se ogleda na primjeru Maksimirskog stadiona i njegove usporedbe sa sličnim građevinama u bližem i daljem okružju.
U kakvom nam je stanju bolničko zdravstvo, znaju svi koji su nedavno morali koristiti usluge Riječke ili Sušačke bolnice.
Osobit nemar prema sadržajima javnog zdravstva danas postaje dodatno vidljiv, a problemi gotovo neispravljivi, osim ako nam nije prihvatljivo da teško bolesne pacijente liječimo u krajnje nehumanim uvjetima poljskih šatora ili predimenzioniranih sportskih dvorana, umjesto kojih smo ionako mogli i trebali graditi sadržaje javnog zdravstva.
Dramatični nedostatak javnog prostora
Pored problema nedovoljnog i nedovoljno opremljenog bolničkog prostora, vrijeme korone osvijestilo je i problem dramatičnog nedostatka kvalitetnog javnog prostora u našim gradovima. U vremenu reduciranih socijalnih kontakata i potpunog lockdowna, europski su građani težinu trenutka mogli kompenzirati boravkom u kvalitetno uređenom gradskom javnom prostoru, na trgovima, u gradskim parkovima, drvoredima, šetalištima i perivojima. Istovremeno, građani dobrog dijela Hrvatske, a osobito Rijeke… Pa, mogli su hodati u krug oko svoje zgrade, uglavnom u kafkijanski tjeskobnim uvjetima nekakvog Zameta, Škurinja ili Vežice, i čekati da epidemiološka situacija dozvoli njihov odlazak na opatijski lungomare, Učku , Grobnik i Kostrenu.
Tako obično biva kad živimo u prostoru gdje je prihvaćeno da nenormalni standardi postaju normalnim (u konkretnom slučaju Rijeke, to je 100 /slovima-sto/ puta manje zelenih površina po stanovniku u odnosu na npr. Ljubljanu), i gdje se navikavamo da je nenormalno- normalno. Bilo da je riječ o standardima i razini opreme bolničkih kapaciteta, ili potpunom izostanku javnog prostora- trgova, zelenila i gradskih parkova iz najvećeg dijela gradskog prostora, jednako smo kao društvo nedorasli izazovima vremena koje je pred nama.
Bolnice prije stadiona
Kao što se nadam da će tragedija zagrebačkog potresa osvijestiti potrebu da Rijeku, Split ili Dubrovnik preventivno statički saniramo za isti ili sličan događaj (koji je nažalost znanstveno i statistički vrlo izvjestan u dobrom dijelu Hrvatske), jednako se nadam da ćemo kao društvo u razvojne dokumente konačno znati ugraditi mehanizme suočavanja s izvanrednom situacijom (ne samo) pandemije. Primarno u domeni kvalitetnog dimenzioniranja mreže javnih i društvenih sadržaja na gradskoj i regionalnoj razini, od koje se neće odstupati sukladno dnevno-političkim, i partikularnim interesima zainteresiranih investitora.
Nadam se da sljedećih godina nećemo razgovarati o novom nacionalnom stadionu prije nego u svakom županijskom centru izgradimo modernu bolnicu koja će imati (kadrovsku i prostornu) rezervu za izvanredna i sad već viđena stanja. Također se nadam da ćemo izvanrednim situacijama znati doskočiti planiranjem normalnih i primjerenih nacionalnih, županijskih i gradskih programa javnog zdravstva, ali i drugih javnih sadržaja (primarno trgova, parkova, šetališta), sve na tragu brojnih primjera iz našeg susjedstva.
Kako je to već više puta rečeno i potvrđeno, kriza može biti i prilika za novi rast i napredak. Nadam se da prostorni, socijalni i civilizacijski generacijski „bug“ koji živimo, nećemo u naslijeđe ostaviti generacijama koje dolaze.