Od biskupskih crkava samo je senjska katedrala imala glagoljsko bogoslužje. U drugim biskupijama zapadne Hrvatske bila je glagoljica dopuštena u župnim crkvama, ali ne u katedrali, istaknuo je mons. dr. Mile Bogović
SENJ Četrnaesta po redu knjiga biskupa u miru mons. dr. Mile Bogovića, “Glagoljica bitna odrednica hrvatskog identiteta” predstavljena je u senjskom
Domu kulture. Predstavljanje knjige priredili su Matica hrvatska – Ogranak Senj, izdavač Nakladnička kuća Alfa iz Zagreba i Župa Uznesenja BDM
Senj, a predstavili su je akademik Stjepan Damjanović, Božidar Petrač, glavni urednik Alfe, prof. dr. sc. Ante Bežen, priređivač te autor mons. Mile
Bogović.
Petrač je istaknuo kako su ponosni kao nakladnik koji je objavio i četvrtu Bogovićevu knjigu u kojoj u njenom prvom dijelu autor govori o nastanku i
procvatu glagoljice. U drugom dijelu kreće od 1248. godine kojim započinje zlatni vijek glagoljice i Senj se promovira u središte hrvatske glagoljice.
“Treći dio knjige obuhvaća razdoblje od 17. do konca 19. stoljeća tijekom kojih glagoljica postupno zamire i prekida se tisućljetna tradicija kojom se
rijetko koji narod, osim hrvatskoga, može podičiti da je imao bogoslužje na staroslavenskom, dakle, na svom jeziku te svoje crkvene knjige pisane
glagoljicom. U četvrtom dijelu knjige, svojevrsnom dodatku, nalaze se tekstovi u kojima se biskup osvrće na različite knjige koje su pisali različiti
autori, a opet sve u svezi s glagoljicom”, rekao je Božidar Petrač.
Dr. Bežen u svom se izlaganju osvrnuo na pogrešnu teoriju kako su autori glagoljice slavenski prosvjetitelji Ćiril i Metod rekavši, između ostaloga, kako je
glagoljica nastala znatno prije njih na hrvatskom tlu stvorena od bizantskih misionara u prostoru naseljenom Hrvatima.
“Biskup Mile Bogović svojom je knjigom pružio uvjerljive poticaje za prihvaćanje glagoljice kao proizvoda autohtonog kulturnog stvaralačkog čina u
hrvatskom prostoru tj. da je glagoljica izvorno hrvatsko pismo. Time je osporio da su slavenski apostoli Ćiril i Metod ili njihovi učenici autori glagoljice. Njima se može pripisati samo autorstvo ćirilice koja je nastala nakon glagoljice pa se tu postavlja pitanje zašto bi isti autori i njihovi učenici stvarali dva pisma za istu svrhu. To osporavanje ćirilometodske teorije, koja se u našim školama uči barem dva stoljeća, svakako je važna revizija toga dijela hrvatske kulturne jezikoslovne povijesti koja će izazvati prigovore i otpore i u znanosti, a vjerojatno i izvan znanosti. Nedvojbena je kulturna, znanstvena, povijesna i logička konzistentnost Bogovićevih pogleda koji po svojoj jasnoći i argumentaciji imaju snagu nove teorije o postanku glagoljice, do sada je 40 takvih teorija, a time i učvršćivanje njena statusa kao bitnog obilježja hrvatskog identiteta sa svim kulturnim, političkim, prosvjetnim i ostalim posljedicama koje iz toga proizlaze uključujući i učenje dalje preko naših udžbenika o tome tko je autor glagoljice”, zaključno je rekao Bežen.
Akademik Stjepan Damjanović uočio je kako knjiga obrađuje još nešto iznimno važno, a to su identitetska pitanja.
“Kako autor ističe, glagoljica je bila jako prisutna i opstala samo na području Hrvatske, točnije na području Istre, Kvarnera i Like, premda je njenih tragova bilo i u drugim zemljama, ali nigdje nije bila prisutna u tolikoj mjeri i toliko dugo”, rekao je akademik Damjanović govoreći o poglavlju na temu rusifikacije hrvatskih glagoljskih knjiga.
Govoreći o svojoj knjizi autor Bogović izrazio je zadovoljstvo što predstavlja knjigu u Senju u kojem je djelovala i glagoljska tiskara te istaknuo da je
knjigu pisao kao povjesničar uzimajući u obzir široki povijesni kontekst.
“Danas se glagoljica i staroslavensko bogoslužje proučavaju na svim stranama svijeta, ali taj jezik je najprije ušao u bogoslužje na hrvatskim prostorima i zadržao se u njemu preko tisuću godina. Nakon toga se proširio i na neke druge krajeve, ali je život glagoljice na izvanhrvatskim prostorima bio kratkoga vijeka, a sam prostor uporabe glagoljice vezan je za zapadnu Hrvatsku. Od biskupskih crkava samo je senjska katedrala imala glagoljsko bogoslužje. U drugim biskupijama zapadne Hrvatske bila je glagoljica dopuštena u župnim crkvama, ali ne u katedrali. Dugo vremena rimska crkva je nevoljko podnosila to bogoslužje, jer ono nije nigdje postojalo osim u Hrvatskoj i svuda se je služila misa na latinskom. Ali u 13. stoljeću Rim je shvatio da bi upravo praksa koja se kod nas ukorijenila mogla koristiti za ujedinjenje cijeloga kršćanskoga svijeta, a kao polazište te strategije izabran je upravo Senj.”rekao je biskup Bogović.