U seriji od osam tekstova “Najljepša i najopasnija – stradavanja motociklista na Jadranskoj magistrali” šesti sugovornik portala Tunera.info je zaljubljenik u motocikle iz Jadranova Sanjin Grubišić
U seriji od osam tekstova “Najljepša i najopasnija – stradavanja motociklista na Jadranskoj magistrali” šesti sugovornik portala Tunera.info je zaljubljenik u motocikle iz Jadranova Sanjin Grubišić. Sanjin je “živio” na dva kotača sve do veljače 2009. godine, kada je kao motociklist u teškoj prometnoj nesreći ostao bez noge. Kako izgleda pogled na motocikle, vožnju na dva kotača i Jadransku magistralu čovjeka koji je prošao pakao nakon prometne nesreće. U 13 mjeseci Sanjin je nanizao 37 operacija.
Prošlo je 16 godina od nesreće na Jadranskoj magistrali, na najoštrijem zavoju između Kraljevice i Bakarca. Kako Sanjin danas reagira kad vidi motocikle?
– Teška nesreća i sve teško što se događalo poslije nesreće nije utjecala na moju ljubav prema motociklima.
Motor sam počeo voziti još u srednjoj školi. Promijenio sam 15 motocikala. Plovio sam, a kad bi došao kući bi znao napraviti 25 tisuća kilometara na motoru u četiri mjeseca. Otišao bi na đir do Zadra, u Zagorje odakle mi je mama, do Pule.
Kad čujem zvuk motora, naježim se. Sutra bi sjeo na motocikl, ali postoji strah. Ako mi se nešto dogodi, ne ginu mi kolica. Da znam da mi se neće ništa dogoditi, sutra bi vozio motor. Auto je prijevozno sredstvo, a motor je ljubav. Inače, kad vidim motor, kao vozač automobila se mičem udesno, dajem prostor da prođu. Mičem se motociklistima kao da prolazi hitna pomoć, priča Sanjin.
No, svjestan je da je bilo pretjerivanja po pitanju brzine.
– Imam doma video koji sam snimao dok sam vozio. Sad kad gledam, pomislim… koja je to budala na videu. Iz današnje perspektive, ne mogu vjerovati da sam tako vozio. Da sad mogu na motor, sigurno bi više pazio. Bili smo ludi i mladi. Moramo znati da su to bila druga vremena. Nije bilo toliko prometa. Više je bilo grupa za vožnju. Našli bi se u našoj bazi, u kafiću u Šmriki. Kad bi netko samo rekao: ča, gremo đir… za pet minuta bi svi bili spremni. Skupilo bi se 15 motora. Uvijek uz obećanje: danas ćemo biti pametni. Ali kad bi prvi dao gas… Najčešće bi vozili do Karlobaga. U Senju bi sjeli na kavu i onda nema stajanja do Karlobaga. Često bi otišli i do trajekta u Brestovi, to je također lijepa dionica Jadranske magistrale za motocikliste.
Kao i svi motociklisti, i Sanjin je oduševljen Jadranskom magistralom, no ima i preporuku.
– Nema bolje ceste nego do Karlobaga. Najljepša cesta za motocikliste. Ja sam pao 2009. godine, tada je bilo puno manje prometa na magistrali. Danas je vožnja do Karlobaga i opasna. Ne znaš što te čeka iza svakog zavoja. Automobili voze 60 kilometara na sat, a motociklisti znaju proći s 130-140 na sat. Puno je automobila i puno motociklista na magistrali. Moj je savjet motociklistima da Jadranskom magistralom krenu u ovo doba, jeseni su lijepe, nude puno sunčanih dana, a više nema turista, gužve. Magistrala je rasterećena i sad se može uživati. Dakle, do Karlobaga lijepim danima zimi, a ne po ljeti.
Sanjin ima savjet i za vozače automobila.
– Veliku opasnost za motocikliste predstavljaju sporedne ceste. Poručio bi vozačima automobila da nije dovoljno pogledati lijevo i desno prije uključivanja na glavnu cestu. Treba pogledati treći put lijevo jer vozači automobila moraju biti svjesni da motociklisti jako brzo voze i da se odjednom pojave pred njima.
Kako Sanjin proživljava prolazak zavojem na kojem je stradao?
– Prvih pet godina sam izbjegavao proći, od Kraljevice prema Bakarcu sam išao preko Sansova. Sjetio bi se kako mi je liječnica iz Senja skinula kacigu, držala glavu i čekala sa mnom hitnu pomoć. Prošlo je vrijeme, danas prođem tim zavojem kao da se ništa nije dogodilo. Znam da se nesreća dogodila 27. veljače, ali zna proći taj datum da se i ne sjetim. Jednostavno, prošlo je.
Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti