Petar Ivančić i Marko Pađen, u društvu Roberta Bilandžije iz PD Kamenjak, popeli su se na na najviši vrh Kavkaza i Rusije, visok 5.642 metra. Uspon nije šala. Elbrus je jedna od najsmrtonosnijih planina, godišnje pogine 30 planinara
CRIKVENICA Dvojica Crikveničana, Petar Ivančić i Marko Pađen, u društvu Roberta Bilandžije iz PD Kamenjak, popeli su se na najviši europski vrh, na Elbrus. Ivančić i Pađen prvi su Crikveničani koji su se popeli na najviši vrh Kavkaza, visok 5.642 metra.
Član Planinarskog društva Strilež, 63-godišnji Petar Ivančić ispričao nam je kako je izgledao uspon na najviši vrh Rusije, udaljen tek desetak kilometara od granice s Azijom. Nije bilo jednostavno doći niti do podnožja Elbrusa. Autom do Beča, avionom do Moskve, pa još dva sata u avionu do tisuću i pol kilometara udaljenih Mineralny Vody. Spavanje na stolicama aerodroma te još tri sata taksijem.
Zapadni vrh je uobičajena ruta na Elbrusu.
“Uspon na Elbrus je u tehničkom smislu “lak plijen” za alpiniste. Na popisu sedam svjetskih vrhova ( 7 Summits), Elbrus je peti, ali se na njemu mogu osjetiti simptomi visinske bolesti, loši vremenski uvjeti, velika hladnoća sa jakim vjetrovima. Elbrus je jedna od najsmrtonosnijih planina, prosječno godišnje pogine 30 planinara, a 2004. godine poginulo ih je 48. Ja sam se čudio da veliki dio planinara iznajmljuje opremu i to mnogo njih plastične gojzerice i sa njima kreću na uspon”, priča Ivančić.
U bazi, kontejnerskom naselju, na 3.888 metara više nema slobodnih ležaja pa Ivančić i društvo podižu šator. Penju se do stijene Pastuhova na 4.800 metara kako bi se aklimatizirali.
“Naglo je počeo puhati vjetar, a uskoro i snježna mećava što je dobar trening. Vraćamo se nakon obavljene vježbe aklimatizacije i liježemo u šator koji je izdržao nalete vjetra i snijega. Lica su nam od hladnoće i vjetra potpuno poplavila”, prepričava Ivančić.
Sutradan se tročlana ekspedicija penje do završnog logora, Diesel Hut na 4.050 metara. U starom kamenom objektu nalaze mjesta za spavanje u zajedničkoj sobi na katu i s nestrpljenjem iščekuju sutrašnje finale, uspon na vrh.
“Pravilo za Elbrus je da se u 14 sati treba vraćati jer u poslijepodnevnim satima uglavnom se kvari vrijeme. Bio na vrhu ili ne, mora se natrag. Odlučili smo da krećemo u dva ujutro. Veliki dio planinara odlučuje se za ratrak kojim se može proći 80 posto staze do vrha. Nas trojica odlučili smo prepješačiti kompletnu trasu do vrha, deset sati. Uspon je zahtjevan jer se prva četiri sata penjemo po 30 posto uspona. Dereze na nogama. Pomažemo se sa štapovima, ja na začelju krivudam lijevo desno jer se zbog uspona ne staje na cijelo stopalo već samo na prste pa mi je tako lakše. Polako se dani i sa manjim stankama dolazimo za četiri i pol sata na podest Pastuhova na 5.100 metara, do kuda vozi ratrak. Odmaramo nekih 20 do 30 minuta i krećemo dalje kosinom prema sedlu (Priyut Sedlovina) na 5.416 mnv. Tu liježemo i hvatamo snagu za zadnji uspon na zapadni vrh. Kao pravi alpinisti, zbog sigurnosti radimo navez i stavljamo kacige te nakon par energetskih zalogaja krećemo. Pomalo se osjeća nedostatak kisika pa je krak usporen i kratak. Taj dio je djelomično osiguran konopcem pa se osiguravamo “paničarom”. Na putu srećemo ekipu Amerikanaca koji su bili na vrhu. Prate planinara bez jedne noge i bez druge potkoljenice koji se sa jednom protezom i dva specijalna štapa kreće snijegom i ledom. Svaka čast, čestitali smo mu na usponu. Oko 11 sati ukazao se vrh Elbrusa. Podiže se adrenalin. Nešto poslije 12 sati stižemo na sam vrh. Oduševljeni, međusobno si čestitamo na postignutom uspjehu, gotovo deset sati napornog uspona. Treba se i vratiti. Neki kažu da su osvojili vrh. Pogrešno. Vrh je osvojio nas sa zadovoljstvom postignutog cilja i sa krasnim pogledom. Ipak smo na krovu Europe. Vrijeme je kao u bajci. Sunčano, oko nule”, opisuje crikveničko-riječku ekspediciju Ivančić.