Zaljubljenica u prirodu i planinarenje Dunja Dujmović vodi nas na snježni izlet dug 11,5 kilometara
Pozdrav dragi prirodoljupci, ovaj putopis je posvećen svim ženama koje se bore sa svojim ženskim problemima i hormonima onih dana u mjesecu. Ovaj izlet bio je poprilično udarnički za mene i moje tijelo. Nakon neprospavane noći i grčeva u trbuhu ipak sam se dignula iz kreveta, stisnula zube i krenula. Bez ikakvih medicinskih pomagala za bolove i sličnih stvari. Hvala farmaceuti na puno različitih tabletica, ali ja ih ne želim. Pa krenimo na izlet…
Nakon malo pauze evo opet zanimljivog opisa izleta s Platka na Risnjak i trojac na okupu: Alex, Goran i Dunja. Nekoliko dana ranije promatrali smo prognozu te kako je subota bila sunčana u višim predjelima Gorskog kotara, odlučili smo da ćemo napraviti izlet na Risnjak. Po ljeti smo istu stazu prešli u nekoliko sati, ali kako su sad zimski uvjeti, računali smo da ćemo se ipak morati malo više potruditi i potegnuti. Dogovor je bio u 7,15 kod Putnika na Grobniku. Alex nas trpa u auto i krećemo pravac Platak. Za 20 minuta smo na parkingu Malog doma Platak. Parking leden kao klizalište. Uzimamo stvari i krećemo šumskim putem prema Cajtigama.
Prvi kilometar staze je još prohodan OK, no nakon toga počinje prćenje snijega. Zadnjih dana je dosta napadalo i prekrilo tragove. Jedino ima lagano utabanog puta od turnaša. Alex se daje naprijed i vodi put. Ja iskreno nemam volje za vođenje danas – radije bi da me vuku na sanjkama. Ne pokazujem svoju izmorenu fizičku stranu. Hodam, zijevam i baš mi je teško danas. Nisam se još zagrijala pa znam da će kasnije biti bolje i malo lakše. Ulovila sam se mobitela pa slikam stalno. To mi je skuža za malo predaha i odmora. Hodam i osjećam grčeve. Trudim se fokusirati na nešto drugo. Desetak minuta mislim samo na disanje. Niti pričam, niti me čuju. Pratim ih u malo sporijem tempu. Nakon sat i pol dolazimo na Cajtige. Stanemo da predahnemo malo – ufff baš mi treba. Iako ja svako malo predahnem. Skužili su da mi je danas malo teže. Krećemo dalje, a sve više snijega. Znači prćenje na najjače. Alex jadan stalno na čelu – Goran više voli srebrnu medalju kretanja, a Dunja preferira brončanu danas. Dužni smo mu pivu za cijeli dan. Kreće prvi veseliji uspon. Bome nije lako u ovim uvjetima. Barem je vrijeme super. Vedro, lijepo i nema vjetra. Približavamo se Risnjaku sve više. Schlosserov dom postaje sve veći i bliži. Slikam te krasne prizore s plavim nebom. Dolazimo na Grič – 1.353 mnv. Blizu smo. Sreća je sve veća, ali ja bi se najradije bacila u mekani snijeg i othrkala pol urice. Baš bi mi bilo taman.
Put do Doma je bio dug i naporan, iako u suhim uvjetima ga prođeš prilično brzo. Rekli bi: u hipu. Opis ovog predzadnjeg uspona opisati ću s nekoliko riječi: duboki snijeg, propadanje i prosti rječnik. Sad si zamislite kako nam je bilo zanimljivo. Propadali smo u nanose od metra i pol. Izvučemo se i opet propadnemo. Goran nam spotiče da stvarno nismo baš normalni. Trebalo nam je 45 minuta do doma. Bome smo se izmučili. Olakšanje kad smo stigli. Pogled predivan. Skužim da je cijeli Kvarner u oblacima, a mi na suncu. Kako je divno biti ovdje sad u ovom trenu.
Nekada nećeš znati vrijednost nekog trenutka sve dok on ne postane sjećanje – dr. Seuss; Uživajte u svakom trenutku svog života.
Alex i ja krećemo na vrh, a Goran ostaje kod doma sunčati zube i sušiti noge. Samo smo se nadali da neće biti tako dubok snijeg ili barem neka bude zaleđeno. Krećemo pomalo. Upadam u snijeg do koljena otprilike – manje nego prije, barem nešto. Oblaci s Kvarnera kreću se veoma brzo prema nama. Biti će maglasto za nazad. Srećemo člana HGSS-a na skijama prema dolje. Pozdravljamo se. Mislim u sebi – samo da nas ne spašavaju kasnije. Prtimo prema vrhu – opet Alex prvi. Dolazimo do kamina sa sajlom – kad ono nema ničega. Sve prekriveno snijegom. Oprezno se krećemo prema gore i dolazimo na vrh. “High five” pada, kao i uvijek kad se nađemo na vrhu. Vrh Risnjaka sa svojih 1.528 mnv i prekrasnim prizorom na Snježnik, Snežnik, Alpe, Gorski kotar… Trebalo nam je 4:14 sati do vrha. Sreća je neizmjerna kad dođeš na vrh planine, a još veća kad te posluži ovakvo vrijeme. Bacimo nekoliko fotografija. Šaljem mojoj najdražoj mami sliku s vrha Risnjaka – prije nekolicinu godina i ona je ovo doživljavala te znam da će je to podsjećati na njezine trenutke provedene u planinama. Krećemo dolje istim putem. Dolazimo kod doma i srećemo našeg osunčanog Gorana. Jadan se već smrznuo napola i čeka krenuti nazad. Pojedemo na brzinu – panceta u sitnim komadićima “is the best choice”! Silazimo istim putem prema dolje te srećemo prvog čovjeka u nekoliko sati. Popričamo minutu i pozdravimo se.
Više ni ne znam da li je lakše gore ili dolje. Stalno propadam i upadam u snijeg. Gležnjevi, koljena i kukovi bome rade kao kuglasti ležajevi – biti će zanimljivih bolova sutra. Zastajem za dečkima i hodam nekih dvadesetak minuta sama. Čekaju me na Cajtigama. Baš se osjećam iscrpljeno. Ulovim se u trenucima da štapove ni ne koristim nego ih vučem za sobom. Spustila se magla, a mi imamo još dosta do Platka. Čak mi je i manja uzbrdica napor, ali grizem i idem dalje. Kad više ne mogu – stanem i naslanjam se na štapove. Dečki me bodre pričanjem gluposti. Baš su super. Da smo dvije ovakve same u šumi ne bi se ni vratile nego bi plakale sklupčane od muke. Počinjemo i lagano silaziti nakon 11,5 kilometara i 6:22 sati hoda. Dečki idu naprijed, a ja laganini sama. Malo fotografiram. Rezimiram današnji dan. Od silnih upada u snijeg osjećam laganu nelagodu u gležnjevima. Jedva čekam da dođem do auta i sjednem. Prođe vrijeme u trenu i dolazim do doma nekoliko minuta poslije njih. Uf, koje olakšanje. Drago mi je da sam stigla. Bome sam se danas izmučila, a i oni isto. Dobro umorni, spakiramo se i krećemo prema Grobniku.
Dužina staze: 13.5 km, 633 m visinske razlike, 6:45 sati hoda, srednje teška staza / zimski uvjeti
