Povodom 33. godišnjice međunarodnog priznanja Hrvatske razgovarali smo s hrvatskim braniteljem Michaelom Mischom
DRAMALJ Na današnji dan prije 33 godine Hrvatska je međunarodno priznata. Brojni hrvatski branitelji priznanje su dočekali na prvoj crti. Među njima i Michael Misch koji od 1993. godine živi u Dramlju. Ne zvuči vam ime kao hrvatsko? I nije. Dok su početkom rata neki iz Hrvatske otišli na rezervne položaje u Njemačku, Michael je iz Njemačke stigao braniti Hrvatsku. Na televiziji je vidio što se događa u Hrvatskoj i odlučio dopremiti pomoć. Krenuo je autom za Hrvatsku pa gdje stigne. I tako stigao do Karlovca. Kad je vidio razrušeni grad, odlučio je ostati i uzeti oružje u ruke.
Kad se prijavio kao dragovoljac, u ZNG-u vjerojatno nisu mogli vjerovati kakvog su borca dobili. Michael još nije napunio 30 godina, a već je imao iskustvo ratovanja na tri kontinenta. Kao pripadnik izraelske vojske sudjelovao je u borbama u Libanonu. Nosio je uniformu njemačke vojske. Kao instruktor je radio u britanskoj vojsci u Latinskoj Americi. Prošao je džungle u Kambodži i Burmi, gdje se borio i organizirao izbjegličke kampove. Dvije godine je proveo u Legiji stranaca. Kao padobranac se specijalizirao za diverzantsko djelovanje.
Naravno, iskusni diverzant je priključen kolegama na karlovačkoj bojišnici. A što rade diverzanti nego ulaze na neprijateljski teritorij, kroz straže i minska polja.
– Najveći problem na početku rata predstavljao je nedostatak oružja, municije i mina. Kako ćemo do svega toga nego pokupiti ih na drugoj strani, priča Michael koji je u ratu ranjen tri puta.
Svaki odlazak u akciju bio je veliki rizik. Njemački Dramaljac u akcije je nosio video kameru, snimao neprijateljske položaje i bilježio kordinate. Jednom prilikom ušuljao se u vojarnu JNA na Mekušju, snimio sve što je trebalo, a usput i skinuo neprijateljsku zastavu s jarbola usred vojarne. Pribjegavalo se svakakvim improvizacijama. Srbi su noću izlazili s tenkovima i pucali po hrvatskim položajima, znajući da Hrvati nemaju tenkove na prvoj crti. Michael se sjetio priče iz Drugog svjetskog rata, skinuo je auspuh s Fiće i vozio lijevo-desno po crti bojišnice. Tutnjao je Fićo na sve strane. Srbi su mislili da to tutnje hrvatski tenkovi i prestali su izlaziti s tenkovima.
U jednoj od diverzantskih akcija, u lipnju 1992. godine, Michael je ranjen prvi put. Krenuo je naprijed s dvojicom diverzanata. Srbi su pratili njihova kretanja, uočili koridor kojim prelaze crtu razdvajanja i minirali put. Prvi diverzant je stao na minu i ostao bez obje noge. Drugi diverzant koji mu je priskočio u pomoć ostao je bez dijela stopala. Michael je dobio po nogama gelere, zemlju i komadiće kosti suborca. Godinama je imao problema s komadićima kostiju koji su mu ostali preblizu arterije. Na kraju ga je u bazi u Zagrebu operirao kirurg koji je operirao igrače američkog ragbija. U jednoj akciji u Bosanskoj Posavini je dobio geler u ruku. Liječnici su odlučili amputirati ruku, no Michael se usprotivio i tako sačuvao ruku. Potom je ranjen u grlo tromblonom. Prilikom eksplozije tenkovske granate Michael je izgubio 40 posto kapaciteta pluća.
Na karlovačkom bojištu njemački dragovoljac ostaje do kraja 1992. godine. Tada Hrvatska, na traženje Europske zajednice, demobilizira strance. Strani dragovoljci uglavnom odlaze na bosansko ratište. Michel odlazi u 101. brigadu HVO u Orašje, gdje ostaje do svibnja 1996. godine. Rat na koridoru je bio paklen. Jednom prilikom po položajima Michaela i HVO-a VBR-ovi su neprestano tukli 56 minuta. Drugom prilikom, u akciji je nestao jedan diverzant, njemački dragovoljac. Michael je zašao duboko u neprijateljske linije tražeći suborca.
– Uzalud. Nigdje traga.
Jeste li ga ikad našli, pitamo Michaela.
– Jesam, nakon dvije godine. Kad je suborac vidio da se više ne može vratiti na našu stranu, otišao je na drugu stranu i stigao do Tuzle.
Bez glave je Michael mogao ostati relativno daleko od prve crte. Dva tjedna nakon zločina u Ahmićima, Michael je u uniformi HVO-a došao na muslimanski punkt u srednjoj Bosni.
– Nisam ni znao da je tamo hrvatsko-muslimanski rat. U Orašju su se Hrvati i Muslimani zajedno borili u HVO brigadi i nikakvih tenzija nije bilo. Nisam znao jezik. Ponavljao sam na punktu nekoliko riječi koje sam znao i govorio im: četnici ne dobar. Spasilo me čudo. Pojavili su se engleski UNPROFOR-ci i to iz bojne u kojoj sam bio instruktor u Gvatemali. Znao sam njihove časnike. I tada sam odlučio naučiti hrvatski jezik jer sam shvatio da jezik glavu čuva, prepričava Michael.
Michael ima državljanstvo koje je stekao ženidbom, ima status branitelja, ali invaliditet od 80 posto mu nije priznat. U Domovinskom ratu sudjelovalo je 115 njemačkih dragovoljaca. Na ratištima Hrvatske i Bosne zauvijek ih je ostalo 15, a ranjena su 22 Nijemca, otkriva ratnik koji je odrastao u Berlinu. Nakon što je prošlo najgore, odnos prema stranim dragovoljcima često nije bio korektan, žali se Michael.
Bogato ratno iskustvo Nijemca nije prošlo nezamijećeno i angažirao ga je OESS (Organizacija za europsku sigurnost i suradnju). Michael tri godine radi na ekshumacijama u Vukovaru. U te tri godine “suočio” se dvije tisuće tijela. Preteško čak i za prekaljenog ratnika. Michael je nakon teške vukovarske epizode četiri godine odlazio na terapiju. U međuvremenu se sretao ili družio s troje hrvatskih predsjednika, Mesićem, Grabar Kitarović i Milanovićem.
Kao specijalist za krize odlazi na ratišta Makedonije, Kosova. Na Kavkazu je na -40 spavao u šatoru i vreći kao promatrač. U Afganistanu provodi osam godina. Iz rata u Ukrajini, gdje je radio na razmjenama zarobljenika, ima priču koja graniči sa stvarnošću.
– Majka ukrajinskog vojnika zamolila me za pomoć. Sin je nestao. Ne zna ništa. Je li živ, je li poginuo, je li u zarobljeništvu. Otprije sam bio u kontaktu s veteranima Afganistana. Nekad suborci danas su na dvije strane, ukrajinskoj i ruskoj. Pitam Ukrajince imaju li još uvijek kontakte sa nekadašnjim suborcima s ruske strane. Naravno. Zovu odmah na telefon. S druge strane žice kažu da će pokušati doznati sudbinu nestalog vojnika. I za pola sata zovu. Zarobljen je. Hoćete li da ga vratimo? I Ukrajinac se ubrzo vratio kući, prepričava Michael.
Kako je uopće odabrao Dramalj za život?
– Za mirnijih dana u ratu tražio sam gdje ću se skrasiti. Išao sam od sela do sela, od Vodica do Pule, pričao s ljudima. I odabrao Dramalj, priča Nijemac koji se sjeća jedne epizode iz spomenutih mirnijih ratnih dana.
– Došli smo u Zagreb s ratišta, malo se opustiti. Šećemo Trgom bana Jelačića. U podne opali top, a mi se na čuđenje prolaznika bacimo na tlo. Nismo znali za grički top.
Danas 65-godišnji Michael uživa u šetnjama i promatranju konja u zaleđu Novog Vinodolskog, rado ide na marendu na Crni mol, obilazi ratišta Prvog svjetskog rata u talijanskim Alpama. I jako dobro priča hrvatski.
– Ne volim kada stranci dođu živjeti ovdje i nemaju namjere naučiti jezik. Pa živiš ovdje, ponašaj se tako. Ako ti se ne sviđa, ako ne prihvaćaš sve ovdje, što si uopće došao, kaže Michael.
Kompletnu ratnu priču njemačkog dragovoljca možete pogledati na podcastu Gdje si bio ’91?