Dario Bauer s Hreljina i Dean Beširević iz Bakra sudjelovali su u intervenciji kao pripadnici Državne intervencijske postrojbe Civilne zaštite
BAKAR U Tursku pogođenu potresom u pomoć je pohitao 41 pripadnik Državne intervencijske postrojbe Civilne zaštite. Među njima i Dario Bauer s Hreljina i Dean Beširević iz Bakra. Ljudi s iskustvom. Bauer je u postrojbi tri i pol godine, a Beširević 14 godina. Početak priče je klasičan. Jedan običan dan. Do poziva.
– Radio sam na kući. Čim sam dobio poziv, prekinuo sam s radovima, ostavio alat. Pokupio sam ga kad sam se vratio s intervencije u Turskoj nakon 12 dana, priča Bauer.
Beširević kaže da je sam put bio naporan.
– Do grada Antakye trebalo je preći 2.600 kilometara, a na tom putu smo uspjeli odspavati pet-šest sati. Bilo je umora, ali kad smo došli tamo, kad smo vidjeli kako to izgleda, naravno da nismo razmišljali o odmoru. Jedan dio tima ostao je osposobiti kamp koji se nalazio desetak kilometara od grada, a drugi dio ekipe je išao na ruševine. To je grad veličine dvije Rijeke, od kojeg nije ostalo ništa. Dok se voziš do sektora, sve ista scena, sravnjeno, objašnjava Beširević.
– Vidio sam tri čitave zgrade. Državnu zgradu, hotel napravljen od kontejnera, jedna čelična konstrukcija te jedna kućica koja ima certifikat da je otporna na potrese, dodaje Bauer.
Kako izgleda sama intervencija?
– Najprije se pusti pse. Ako pas da znak da je nešto nanjušio, u pretragu kreće tim koji broji 10 do 12 ljudi. U ruševine ne ulaze odjednom svi, kroz vježbe se uigramo, znamo što treba napraviti kad se dogodi zlo. Koristili smo i kamere. Probušili bi rupu i provukli kameru na četiri metra dugom štapu. Tim radi po 12 sati. U slučaju da nađemo živu osobu, sve ćemo dati da dođemo do nje. Ako treba, i dva dana ćemo raditi. Imali smo i dvije noće akcije, objašnjava Bauer.
– Psi jedva čekaju da se krene u akciju. Njima je spašavanje života na neki način “igra”. Žele naći nešto kad ih se pusti. Nastoji se raditi što brže, ali pritom moramo paziti i na svoju sigurnost. Jer ako se nama što dogodi, onda nas treba izvlačiti, a mi smo tamo došli da izvlačimo ljude, a ne da netko gubi vrijeme na naše izvlačenje. Na pomoći su nam bili turski prevoditelji koji su s nama komunicirali na engleskom, dodaje Beširević.
– Na intervencijama moramo uvijek biti samodostatni. Imamo svoju bazu, struju, vodu, šatore… Zato smo išli kopnenim putem da možemo ponijeti svu opremu. Pravilo je da ne spavamo u čvrstim objektima. Kao što je rekao Dean, ne smijemo si dopustiti da se nama nešto dogodi, kaže Bauer.
– U bazi smo osjetili dva potresa. Jednu večer 4,4 stupnja, a pred buđenje 4,2 stupnja, ali pod šatorom si siguran, dodaje Beširević.
Nije lako gledati tu tragediju. Kako ste to proživljavali?
– Uhvati te tuga kad to vidiš, ali na prvom mjestu nam mora biti misao da smo došli pomoći ljudima, odgovara Beširević.
– Teško je vidjeti ljude koji su jučer živjeli u svom stanu, a danas spavaju ispred onog što je ostalo od zgrade, nemaju ništa, kaže Bauer.
– Po danu je još bilo dobro, nekih desetak stupnjeva, ali ti ljudi su bili vani i noću, kad je temperatura padala do minus četiri, dodaje Beširević.
Pripadnici Državne intervencijske postrojbe Civilne zaštite ističu da bi zadatak bilo nemoguće obaviti bez stalnih treninga.
– Nitko te ne može pripremiti na stvarnost koja te čeka, ali definitivno vježbe imaju učinka. Kroz vježbe tim razvija povjerenje, ustrojstvo. Znamo kako reagirati. Znamo što znače tri sirene, napuštaj objekt. Da nismo to radili na vježbama, kako bi znali. Mi smo spremni za intervenciju. Na vježbama profesionalni šminkeri simuliraju ozljede, dosta realno izgledaju “ozlijeđeni” modeli. Istrenirani smo, pomalo se navikneš, moraš, objašnjava Bauer.
– Kad bi došao na vježbu, dočekao bi me model iz kojeg viri šipka. Izgleda stvarno. I kroz tu vježbu te pripreme, svjestan si što možeš vidjeti i očekivati, dočarava Beširević.
– Na vježbama učimo kako reagirati kad ljude u nevolji uhvati panika, dodaje Bauer.
– Među nama ima ljudi koji su prošli rat. Kroz razgovor s njima stekneš sigurnost, kaže Beširević.
Bakrana i Hreljana oduševila je dobrota ljudi koji su izgubili sve.
– Uz svu muku, nudili su nas hranom i pićem. Crveni polumjesec je kamionom na svakih 300-500 metara ostavljao vodu, hranu i robu. Bilo je i kuhane hrane. Organizirali su se nakon prvog šoka. Potres je stresao rano ujutro, ljudi su izletjeli na ulicu u pidžamama, bez ičega, kaže Beširević.
– Možda ti i ne treba, ali uzmeš kad te sa srcem ponude. Iz obzira, kaže Bauer.
Sigurnosna situacija je bila dobra, kažu naši sugovornici.
– Kad smo došli, sve su izregulirali, priča Beširević.
– Na svakom kutu je bila ili policija ili specijalna policija. Rješavali su sve što je trebalo, dodaje Bauer.