Fotograf Dalibor Jurčić iz Kraljevice zaljubljenik je u foto lov na ptice, ali objektivom rado hvata sve zanimljivosti i ljepote prirode
KRALJEVICA Sto ljudi, sto hobija. Manje ili više neobičnih, drugačijih, općeprihvaćenih ili drugima neshvatljivim. Dalibor Jurčić iz Kraljevice uživa u hobiju koji sigurno ispada iz klišea. Strastveno fotografira ptice.
– A moje fotografiranje je krenulo kad sam vozio cestom prema a Driveniku i ugledao mjesec iznad samog kaštela. I tada sam si rekao, baš bi se volio posvetiti fotografiji.
Počeo sam prije 15 godina, najprije sam fotografirao sve. Jednog Božića vidim dobar fotoaparat na sniženju u Metrou, a meni u džepu božićnica. I tako je je krenulo moje fotografiranje ptica. Za ovo što radim inače treba puno novaca, no ja sam na nekoj amaterskoj razini. Pomalo sam skupljao opremu i u dvije-tri godine sam se dobro opremio, sjeća se početaka Dalibor.
Hobi traži vrijeme.
– Treba biti puno u šumi. Najčešće odem na Tribaljsko jezero, na baru Sitovica na starom putu između Kraljevice i Šmrike, u šumu na Oštru i u kamp dok još nema nikog, nabraja svoje lokacije Jurčić.
Svaki fotograf posvećen pticama ima neku svoju želju, svog favorita.
– Moja je bila vodomar. Znam da se pojavljuje na Tribaljskom jezeru, ali znam da ga je dosta teško uočiti, brz je. Otišao sam u “lov” na vodomara. Prvi dan samo siva čaplja s gnjurcima. Drugi dan sam uzeo maskirni šator da budem neprimjetniji. I dok sam postavljao šator, proletio mi je pred nosom.
Vodomar inače sleti na najbližu granu vodi i tako promatra ribe. I samo se obruši i ulovi ribu. Čitav dan se vrtio u krug oko jezera. Svaka dva sata, pet minuta gore-dole, bi dolazio na istu granu. Treći dan sam postavio šator još bliže, desetak metara od njegove grane. Šest i pol sati sam sjedio u šatoru. Tišina, nepomičan, samo kava i banana. Četiri puta je došao, ali svaki put mi je sunce smetalo za dobru fotografiju. U 16 sati sunce idealno. Napokon imam željenu fotografiju. Čak sam jednom uspio snimiti kako nosi ribu u ustima, ali izdaleka pa fotografija nije najbolja.
Sljedeća želja mi je uhvatiti vodomara kako ulijeće u vodu te surog i sivog sokola, najavljuje Dalibor i prisjeća se ptica koje je fotografirao.
– Uhvatio sam u objektiv tri škanjca kod jezera. Nevjerojatna slika. Držali su se za kandže, a onda se popeli na Tić. Snimio sam crnokapu grmušu, svjetlo ili tamno sivu pticu s crnom kapom. Zatim veliku sjenicu, lastavicu, palčića, vjetrušu, batokljuna. Uhvatio sam najmanju pticu u Europi, zlatoglavog kraljića koji naraste devet centimetara. Imam u albumu i malu bijelu čaplju, oštrigara…
Posebno mi je drago da sam snimio ćelavog ibisa. Zašto ga je teško snimiti. Između ostalog, zato jer je u cijelom svijetu evidentirano samo tisuću ćelavih ibisa. Pitaju me kako prepoznam ptice. Nisam stručnjak, nabavio sam knjigu Ptice Hrvatske i Europe. Postoji i aplikacija za prepoznavanje ptica, unesete boje, a aplikacija predloži o kojoj bi se ptici moglo raditi. Toliko je sličnosti među pticama da ne može prepoznati sve, a tada pitam stručnjake. Dok snimam ptice, hvatam fotoaparatom i druge zanimljivosti. Kad uhvatim vremena snimim i druge životinje. Recimo, vretenca. Ili nešto posve drugo, mladi mjesec iznad svjetionika, priča fotograf s adresom na Banju koji je uhvatio i druge nevjerojatne kadrove iz našeg kraja.
