Razgovor s Robertom Žmirićem s Poliklinike s dnevnom bolnicom Klinike za tumore te Blankom Josipović Jedinice intenzivne njege Klinike za tumore
Temelj svakog zdravstvenog sustava, a time i važnu ulogu u funkcioniranju cijelog društva, čine medicinske sestre i tehničari. Potaknuti sloganom Međunarodnog vijeća medicinskih sestara za 2025. godinu da briga o sestrama jača gospodarstva, nužno je konkretno i cjelovito predstaviti i popularizirati sestrinstvo kao struku i kao životni poziv. Upravo stoga, u serijalu tekstova na portalu Tunera.info, u suradnji s KBC-om Rijeka predstavljamo priče osmero medicinskih sestara i tehničara sa različitih radilišta i položaja u KBC-u Rijeka.
U svijetu sestrinstva, gdje se isprepliću stručnost, briga i ljudskost, timski rad uvijek ostaje ključna snaga. Upravo iz tog razloga donosimo priče s iste Klinike za tumore, ali iz dvaju različitih radnih okruženja – dnevne bolnice i jedinice intenzivne njege. Iako se iskustva i dinamike rada na ovim odjelima razlikuju, svima je zajedničko jedno: samo uz suradnju i međusobno povjerenje tim postaje oslonac i rješenje, kako za pacijente tako i za same medicinske sestre i tehničare.
Razgovaramo s Robertom Žmirićem, bacc. med. techn. s Poliklinike s dnevnom bolnicom Klinike za tumore KBC-a Rijeka te Blankom Josipović, mag. med. techn. s Jedinice intenzivne njege Klinike za tumore KBC-a Rijeka
Zašto ste se odlučili za posao medicinskog tehničara, odnosno medicinske sestre?
Robert: Nije postojao neki konkretan trenutak kad sam donio tu odluku. Od malena sam volio pomagati ljudima i zanimale su me medicinske teme. Moja majka bila je njegovateljica, a teta medicinska sestra, pa mi je bilo logično upisati srednju medicinsku školu. Nisam prvotno planirao biti tehničar, ali sada sam jako zadovoljan svojim poslom i drago mi je da sam odabrao baš ovaj put.
Blanka: Oduvijek sam osjećala potrebu da pomažem ljudima. Za mene je sestrinstvo poziv, a ne samo zanimanje. Shvatila sam da želim biti uz ljude u njihovim najtežim trenucima i pružiti im stručnu pomoć, ali i toplu ljudsku podršku. Upravo ta mogućnost da nekome olakšam dan vodi me kroz svaki radni dan.
Koliko dugo radite u KBC-u Rijeka?
Robert: U srednju školu sam krenuo 2012./13., a već smo od trećeg razreda počeli ići na praksu. Tako da se može reći da sam od 2014. vezan za KBC Rijeka. Prije tri godine zaposlio sam se kao viši tehničar na onkologiji, dakle nakon pandemije.
Blanka: U KBC-u Rijeka radim već 17 godina. Prvih 16 godina provela sam na gastroenterologiji interne medicine, a sada radim na Klinici za tumore, na jedinici intenzivne njege. Svako radno mjesto me izgradilo i profesionalno i osobno, a svaka godina donijela mi je nova znanja i iskustva.
Kako uspijevate uskladiti zahtjevan posao medicinske sestre s osobnim životom?
Robert: Radim u dnevnoj bolnici koja radi od ponedjeljka do petka, što mi jako pomaže. Uz to, imam odličan tim i uvijek se međusobno uskočimo kad nekome nešto iskrsne. Zahvaljujući takvom rasporedu i podršci kolega, uspijevam sačuvati ravnotežu između posla i privatnog života, tako da mi ostane dovoljno vremena za sebe.
Blanka: Nije uvijek jednostavno. Naš posao često traži puno žrtve, i fizičke i emocionalne. Ipak, uz dobru organizaciju, podršku obitelji i unutarnji mir, moguće je naći vrijeme i za privatni život. Važno mi je da moj posao ima smisla, a to mi pomaže da se lakše nosim s izazovima i posložim sve ostalo.
Koji dio Vašeg posla najviše volite? I zašto?
Robert: Tijekom školovanja prošao sam razne odjele, ali na onkologiji sam pronašao posebno zajedništvo i timski duh. Kolege se međusobno podupiru i svi daju 150 posto od sebe, od spremačica do liječnika. Volim i to što je komunikacija otvorena i svi se poštuju. Tu stvarno vrijedi pravilo – svi za jednoga i jedan za sve.
Blanka: Najviše volim rad s pacijentima. Osjećaj da sam nekome pomogla, da sam mu donijela malo olakšanja i osmijeh na lice, daje mi smisao. Također, uživam u timskom radu, kad svi radimo složno i tako uspijemo svladati i one situacije koje se isprva čine nemogućima.
Koliko Vas je obrazovanje pripremilo za praksu, i kako ste doživjeli svoj početak rada u KBC-u Rijeka?
Robert: Imao sam izvrsne profesorice koji su me kvalitetno pripremale i usmjeravale, ali prava iskustva stekao sam na praksi. Ako si zainteresiran i spreman na učenje, praksa je neprocjenjiva. Na onkologiji se trudimo i mi stariji uvesti nove učenike i studente u posao, jer znam iz vlastitog iskustva da nitko na početku ne zna sve. Važno je biti motiviran i otvoren za učenje.
Blanka: Obrazovanje mi je dalo dobar temelj, ali pravo učenje dolazi kroz praksu i susret s pacijentima. Početak rada u KBC-u Rijeka bio je izazovan i pun emocija, ali uz podršku kolega brzo sam se uklopila i osjetila da sam na pravom mjestu. Danas s ponosom nosim sve što sam tada naučila i sretna sam što sam izabrala baš ovo zanimanje.
Osjećate li da su Vaše kompetencije i znanje dovoljno prepoznati unutar zdravstvenog sustava?
Robert: To je složeno pitanje. Mi bismo voljeli da smo prepoznatiji i cijenjeniji od strane sustava, ali nažalost rijetko dobivamo takvu povratnu informaciju. Ponekad se čini da nas više cijene u inozemstvu nego ovdje. S druge strane, pacijenti i ljudi iz naše zajednice iznimno cijene naš rad i ljudskost, i to nam znači više od svega.
Blanka: Ovisi. Ponekad da, ponekad ne. Često se premalo prepoznaje doprinos i važnost medicinskih sestara, pogotovo onih s višim obrazovanjem. Vjerujem da svojim radom, suradnjom i osobnim primjerom možemo pridonijeti da se ta percepcija promijeni i da međusobno poštovanje bude veće.
Koju preporuku biste dali mladim ljudima koji razmišljaju o karijeri u sestrinstvu?
Robert: Veliki izazov je što već s 13 ili 14 godina moraš znati što želiš. Međutim, tih pet godina srednje škole daju dovoljno vremena da se vidiš u tome. Ako stvarno voliš pomagati drugima, ovo je posao za tebe. Moraš znati da je fizički i psihički zahtjevno, pogotovo na onkologiji, ali ako osjetiš da je to tvoj poziv, nitko te neće trebati uvjeravati – to jednostavno znaš.
Blanka: Ako osjećaš da te srce vuče prema ljudima, prema pomoći i suosjećanju, idi tim putem. Sestrinstvo nije samo posao, to je životna misija. Traži strpljenje, snagu i empatiju, ali nagrada je neprocjenjiva – osmijeh, stisak ruke i svijest da si nekome pomogao vrijede više od ičega.
Postoji li neka misao ili životni moto koji Vas vodi i u privatnom i u profesionalnom životu?
Robert: Imam svoju malu filozofiju – kad se probudim ujutro, već sam sretan i zadovoljan. Otvorim oči i znam da je preda mnom novi dan, a to znači nove prilike i nove pobjede. S tom energijom motiviram i svoje kolege i pacijente, i uvijek kažem: glavu gore, idemo dalje.
Blanka: Da, moj moto je “budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu.” Vjerujem da svatko od nas može širiti dobro, a u mom poslu to znači biti tu za ljude u njihovim bolima i nadama. To me vodi i privatno i profesionalno.