Izvidnik 8. domobranske pukovnije Đani Tomičić iz Kraljevice prisjetio se pobjednosono vojno-redarstvene akcije koja je krenula na današnji dan, prije 24 godine. Dobio je zadatak probiti položaj na kojem se nagledao smrti i krvi u zimi 1992. i za Bljesak
KRALJEVICA Tko god je proveo neko vrijeme u ratu, zna što su izvidnici. Uvijek prvi. Uvijek na najtežim zadacima. Đani Tomičić iz Kraljevice predvodio je izvidničku desetinu u 8. domobranskoj pukovniji na ličkom ratištu. Teren mu je, na žalost, bio dobro poznat još od 1992. godine, ali i svibnja 1995. godine, kada je krenuo Bljesak.
“Kao tenkist 118. brigade sudjelovao sam u izvlačenju vojnika iz 128. brigade. Četvorica su poginula, a izginulo bi ih 20 da nismo uletjeli tenkom. Srpski specijalci koji su ih napali nisu imali protutenkovsko odružje i morali su se povući. Došli smo u zadnji tren. I vidjeli svašta. Nije za pričati. Mučno. Kad smo došli tenkom, nismo znali tko je u kućama. Skoro smo razmišljali da li zapucati po kućama, kad netko izlazi iz kuće. Gleda. Nismo vidjeli oznake, a niti on nie mogao vidjeti izdaleka. Kad je prišao bliže i vidio malu šahovnicu na našem T-55 počeo je ljubiti šahovnicu od sreće”, sjeća se Tomičić drame u Alivojvodićima i Ibrišićima iznad Perušića.
Nova epizoda slijedi za Bljesak. Naše su snage djelovale u Lici kako neprijatelj ne bi mogao poslati pomoć u Zapadnu Slavoniju. Izvidnici su prolazili kroz minsko polje.
“Ja sam išao prvi. Na začelju kolone aktivirala se mina. Poginuo je Zlatko Huskić. Umro mi je u rukama. I danas vidim njegove oči koje su se gasile. Četvorica izvidnika su ranjena. Jedini ja nisam ranjen”, sjeća se kobnog položaja iznad Perušića.
Stiže “Oluja” i Tomičić predvodi desetinu izvidnika. Ponovno isti položaj. Treća sreća? Ili… Prokleti položaj.
“Najgore je dok ne kreneš. Kad trebaš probiti liniju, ta neizvjesnost do prvog kontakta je nešto najgore što pamtim iz akcije. Kad krene, onda je lakše. Ušli smo u šumu, bacali bombe po njima. Pojma nismo imali koliko ih ima. Kad smo kasnije vidjeli da ih je bilo samo 20… E, da smo znali prije, ne bi brinuli. Mjesecima smo pratili što oni rade, znali smo točno gdje se kreću, kad mijenjaju straže, ali opet nikad ne znaš što se može promijeniti u zadnji tren i uvijek postoji ta neizvjesnost. Kad probiješ prvu liniju, posao je gotov jer oni počinju bježati”, priča Tomičić.
Tomičić i suborci nastavljaju prema repetitoru na Ramljanima. Dalje na Na Turjanski, Gornje Vrhovine, Vrhovine, Babin potok, Končarev kraj, Plitvički ljeskovac, jezero Kozjak.
“Na čelu 30 izvidnika, dva tenka 118. brigade i čitava bojna iza nas. Imali smo zapovijed ući u svaku kuću. Predalo se 20 civila u prvim kućama. U jednoj nas dočeka baba. Trese se. Pita me: Sinko, hoćeš ti mene klati? Ma, ajde baba, kažem joj u čudu, ali znam kakva je propaganda bila s one strane pa i nije čudo da me pita svašta”, priča Tomičić.
Potom slijede akcija čišćenja. Lapac, Nebljusi, Srb, Martin Brod, Kulen Vakuf… Vraćaju se u Gračac. Tomičić postaje zapovjednik voda.
“Šalju nas u Čepin. Plan je bio osloboditi istok Slavonije. Kad sam vidio teren… Ne daj Bože. Izginuli bi ljudi da krenemo. Nemaš se gdje sakriti. U Lici je drugačije. Vraćaju nas u Gračac pa u Lapac i za badnjak smo se skinuli.
Povratak mirnodopskom životu u kojem se Tomičić može pohvaliti da je igrao za Kraljevicu u kupu protiv Hajduka na Poljudu.
“Srušio sam Tomu Ercega za penal”, smije se bivši branič Kraljevice i bivši izvidnik.
Rat je prošao, ali sve što se prošlo se ne zaboravlja. Kao što se ne zaboravlja niti suborce. Među njima i dobar dio dečki iz Armade. Burek, Maks, Pirgo, Salkić, Anđo, Meho, Polić, Paranoja, Spajo, Šole, Fućak…
“Nisam ja bitan, bitno su ovi dečki kojih nema”, pričao nam je Tomičić gledajući na spomeniku imena sedmorice hrvatskih vojnika iz Kraljevice koji su dali svoje živote u Domovinskom ratu.