Priča koju se pripovijedalo i slušalo sa suzom u oku

Na otvaranju Margaretinog leta jedna je izvorna bakarska priča, izvučena s dna škrinje, ostavila posjetitelje bez riječi

BAKAR Na otvaranju Margaretinog leta jedna je izvorna bakarska priča, izvučena s dna škrinje, ostavila posjetitelje bez riječi. S ponekom suzom. Nepoznati Bakranin ostavio je u sjeni sve velike zvijezde grada prebogate prošlosti. Interpretacijska priča direktorice TZ Grada Bakra Sonje Jelušić Marić, jedna od sedam priča bakarske interpretacijske ture u večeri otvaranja Margaretinog leta, okrenula je povijest Bakra “naopako”. Te večeri manje su bili važni Frankopani, Marija Terezija, kapetani i brodovlasnici od jednog malog, običnog, ali i neobičnog bakarskog čovjeka.

Kako ide priča o Bakraninu Ivanu Čop?
“Rođen je 1869. u Bakru. Kao maleni dječak imao je problema s vidom i ubrzo ostao u potpunosti bez vida. Ali pritom nije izgubio duh, odvažnost i želju za samostalnošću. Sljepoća ga nije spriječila da uz pomoć mlađe sestre Josipe istražuje bakarske uličice i okolne šume, a žedan znanja sjedio je u zadnjoj školskoj klupi i upijao sve što je mogao čuti.

Nakon očeve smrti, nastupaju teška vremena. Želeći se pobrinuti za majku i sestru postaje, unatoč hendikepu, bakarski vodonoša, Ivan Slijepi kako su ga Bakrani zvali. Noseći na ramenu lodricu tešku oko 25 kg u svim vremenskim uvjetima savladavao je uspon do plemenitaških kuća kojima nosi vodu. Svaki novčić mukotrpno zarađuje i sanja kako će obnoviti svoju staru, derutnu kućicu.

Nakon sestrine udaje i majčine smrti, ostaje sasvim sam. Kao veliki ljubitelj i poznavatelj ptica, lovi ih i prodaje, a one najljepšeg pjeva zadržava za sebe ili poklanja prijateljima. Kako bi dodatno zaradio, natezao je čak i mijeh orgulja u crkvi, uzgajao i prodavao svinje i kokoši, mukotrpno se boreći da preživi.

Težak život, derutna kućica i suha hrana na kojoj je živio, uzeli su danak. Slijepi vodonoša umro je od perforacije čira s 47 godina, a na polici u njegovoj kući, pronađene su hrpice kamenčića, komadića stakla i porculana. Sve te hrpice označavale su dugovanja pojedinih obitelji za vodu – kamenčići su predstavljali manje novčane jedinice, stakalca krune, a komadići ¬ porculana forinte. Bakrani su svome slijepom vodonoši bili dužini toliko novca da je mogao obnoviti svoju kućicu, a još više od toga dugovali su mu pomoć kao hendikepiranom i silno vrijednom stanovniku grada.

Direktorica TZ Grada Bakra Jelušić Marić

Ovo je jedan od načina na koji se taj dug vraća, a bit će ih još jer priča o slijepom bakarskom vodonoši treba živjeti kao najvažnija priča grada kojeg je isto dočekala jedna vrsta hendikepiranosti spram drugih zbog industrije i za kojeg, baš kao i za Ivana Čopa, vrijedi izreka A. de Saint-Exupéryja – samo se srcem dobro vidi, bitno je očima nevidljivo!”

Cijelu priču o Ivanu Čopu potražite na:
https://www.tz-bakar.hr/novosti/592-ivan-cop-slijepi-bakarski-vodonosa”