Crikvenički biciklist Mario Zubčić opisuje put od 1.458 kilometara po Hrvatskoj u ekstremnom svibnju, otkriva nam o čemu je razmišljao dok je pedalirao, što je bilo na meniju te priča o bliskim susretima s migrantima u zaleđu Bribira i Novog dok je trenirao za veliki pothvat
Crikvenica – Nakon odvoženih 1.458 kilometara na biciklu u sklopu projekta “Hrvatska biciklistički raj s Marijem Zubčićem uz podršku Giant Hrvatska”, bez imalo dvojbe se može reći da je biciklist Mario Zubčić heroj u Crikvenici i Novom Vinodolskom. Vremenski ekstreman svibanj onemogućio je bivšeg mountain bike reprezentativca da prijeđe planiranih 2.020 kilometara i spoji četiri krajnje točke Hrvatske, no upravo će Zubčićevo prkošenje kiši, snijegu i hladnoći dati pečat projektu. I izmamiti veće aplauze, no da je po sunčanom svibnju odradio zacrtano. Zubčić nam kroz razgovor otkriva kako je izgledala turneja po Hrvatskoj, od Prevlake do Savudrije, od Međimurja do Iloka.
Kad je bilo najteže?
“Na etapi kad sam ponovno startao iz Crikvenice. Kao nikad u životu sam se smrznuo kad sam se spuštao sa Zavižana. U Svetoj Jurju sam ušao u kombi kao kocka leda. Kad je hladno i kiša, nema šanse da se možeš ugrijati. I kad sam od Crikvenice nastavio prema Rapcu, opet 100 kilometara po kiši i hladnoći. Jedna etapa po kiši uzme snage za dvije etape pod normalnim uvjetima. Od planiranih devet dana, sedam sam vozio po kiši, a tada je teško uživati u vožnji. S druge strane, upoznaš sam sebe, svoje mogućnosti. Niti u jednom trenutku nisam razmišljao o odustajanju. Svakakve čudne situacije su se događale. Drugi dan sam izgorio na suncu, a onda navlačim zimski dres. Peče me vrat, a istodobno se smrzavam. Izvukao sam maksimum. Ostao je gorak okus zbog dva dana koje nisam mogao voziti, ali sam ponosan što sam napravio po lošem vremenu. Zadnji dan sam puno razmišljao. Činilo mi se kao da igram utakmicu koju pobjeđujem, ali ti fali gol razlika, fali ti još jedan gol. Pobjeđuješ, igraš odlično, taj gol ne možeš zabiti, no svi ti plješću. Cijelo vrijeme mi se vrtjela ta misao”
Kako izgleda oporavak od velikog napora?
“Ne mogu reći da sam se pretjerano umorio, a za to je sigurno zaslužna dobra fizička priprema. Ujutro sam se dizao najnormalnije, a to puno govori. A sada, što radim?
Ništa posebno. Definitivno ne ležim, fizički rad me odmara. Imam šest košnica pa se s tim igram, pripremam košnice. Netko mi je rekao kad sam se vratio: sad ćeš spavati. Ja to ne znam. Jedva čekam lijepo vrijeme da opet sjednem na bicikl, ali na mountain bike. U zaleđe Bribira, Novog. To je raj za mountain bike. Ne znam gdje postoje tako lijepe staze. Odem sve do Gorskog kotara, preko Široke Drage na Begovo razdolje i Matić poljanu, no mislim da sad neću duboko u šumu zbog migranata”.
Često ih srećete u zaleđu?
“Vrlo često. Glavno im je: “Brate, no police”. Jednom sam i razgovarao s nima, jedan je bio Pakistanac, a drugi ne znam, nije znao engleski. Molili su me hranu, dao sam im sve što sam imao. Zahvaljivali su sto puta. Pitam ih gdje će. Trieste, kaže Pakistanac. Što ćeš tamo, opet ga pitam. Odgovara da ide tražiti papire da može raditi nešto, a kažem mu da to ne ide baš tako kako je zamislio. Netko navuče ljude, obeća im svašta, a njima ne preostaje ništa drugo no vjerovati. Žao mi je ljudi, ali mi istovremeno i nije žao zbog svega što rade kad prolaze, zbog provala i uništavanja. Jednom su i meni provalili i tada sam se jako naljutio i otada zovem policiju kad ih vidim. Treba ljudima pomoći, ali ne mogu se ponašati kao divljaci. Ljudi koji su voljeli boraviti u svojim kućama u zaleđu Novog i Bribira više ne idu, strah ih je. Jednom sam s curom naletio na njih devet u dvorištu prijateljeve kuće, cura se uplašila. Ne znam zašto se tolerira da naši ljudi žive u strahu.”
Kad ste odlučili: idem obići Hrvatsku, kad ste definitivno znao da krećete u veliki izazov?
Kao klinac sam govorio da ću proći cijelu Hrvatsku. I uvijek mi je to bila želja. Kad sam 2006. godine izabran za sportaša Crikvenice, rekao sam u intervjuu Miri Krajnović Zeljak da želim čitavu Hrvatsku proći na biciklu. Vozio sam 2010. godine od Crikvenice do Vukovara u jednom danu i uvijek je u meni tinjala želja da prođem cijelu Hrvatsku. Jedne godine, negdje 2013. ili 2014. sam bio na korak, ali nije sazrilo. Unazad par godina sam pričao o tome s mojim dobrim prijateljem Žarkom Stilinom. On je shvatio ozbiljno, ali ja još uvijek nisam očekivao da će zaživjeti ideja. No. Žarko je zaista shvatio ozbiljno, uložio ogroman trud i vrijeme. Ne bi se mijenjao s njim, meni je ipak bilo lakše, usprkos vremenu. Pred godinu dana smo rekli: idemo!”
U razgovorima s ljudima o Vašem pothvatu, puno ljudi pita što ste jeli da bi izdržali napore.
“Na pola dana za ručak smo imali uglavnom paštu. Vrtjelo se oko ugljikohidrata koji brzo vraćaju snagu. Navečer bi jeo sve što je bilo na stolu. Toliko sam se trošio da nisam pazio na prehranu, koliko god pojedem, uvijek sam u minusu. Kad se spomene bicikliranje, ljudi očekuju da si na nečem. Znam da su ljudi pitali Žarka: Daj, reci mi na čemu je on, što uzima. Nema tog dopinga, te supstance koja ti može nadomjestiti trening. U ovakvim izazovima moraš biti fizički spreman. Možeš možda uzeti nešto za dan-dva, ali za ovo… Nema šanse.”
Razmišljate li o nekom novom izazovu?
“Zasad ne. U šest mjeseci, osim posla, nisam radio ništa drugo no pripremao se. Veselio bi se da padne kiša jer sam imao opravdanje da ne moram na trening, tad sam imao vrijeme za sebe. I kad ne bi trenirao, nije prošla minuta da me nije bocnulo da li sam dovoljno spreman, da li dobro treniram. Uvijek osjetiš pressing, uvijek je u podsvijesti izazov”.
Drugi tjedan natrag na posao, u “normalu”.
“Inženjer sam građevine, voditelj radova niskogradnje u VIO Žrnovnica Crikvenica Vinodol. Zahvalio bi se direktoru Igoru Uremoviću koji je zaista imao razumijevanja, pustio me kad smo imali najviše posla, kad treba završavati poslove prije sezone. Kad smo razgovarali, rekao je bit će gusto, ali možeš računati. Stvarno sam imao podršku direktora”.