Na kraju mesopusta tribaljske i vinodolske mesopusne običaje opisao je Žarko Gašparović Markun, uz bogatu foto galeriju
Tribalj – Ovoletnja Mesovija se bliži kraju pa je red da se o ton lipon i veselon običaju, ki se va Triblju i va celon Vinodolu z posebnun pažnjun i ljubavun njeguje i održava, napiše još nikuliko besed. Bilo bi lipo kad bi se jednoga dana zabilježila narodna memorija i objavila monografija o povijesti i sadašnjosti mesopusnih običaji – da se ne zaboravi.
Valje nakon Vodokršća, posebno ako je Mesovija bila kratka, va Triblju se je počelo pripravljat za mesopust, a posebno zadnji tri četrtki ki su se zvali Tusti, Kusi i Poberikusi. Krabuljali su se i mladi i stari, a tancalo se je i uhucalo va Tancaricah ke su bile poli Šoštara, poli Krmpotića i poli Osipa Spošti ka je jedina opstala i poslje drugoga svjetskoga rata, se do 1961. leta , kad se je preselila va novi Dom kulture.
Prije rata su va to doba leta familije bile na okupu aš su doma bili muški ki su se o Martinji vratili z Dobitka pa je to bil najveseliji del leta kad se je ženilo i pirovalo, a mesopust je bil kruna sega toga veselja. Po danu se je kopalo i prekapalo njive, selo i sadilo i trsi obriževalo i vezalo, a žene su va košarah raznašale gnoj po njivah i ravnicah, ali se nisu žalili niti bili trudni kad su navečer i stari i mladi hodili va krabunosi i na tanac uz sopile i mišnjce, a kašnje i harmoniku. Tancalo se je tanci ki su se zvali “Hrvatski” i mazurka (va Kastvu to zovu potresujka), a na kraju i kolo “Primorčica konja jaše”. Pivale su se pisme “pozgoru” kao “Lipo naše hrvatsko primorji” ,”Nis te pital dušo, sama si ju dala”…
Va to vrime još ni bilo mesopusnih kumpanij ko ča su danaska nego su to bili grdi krabunosi ili divojke va narodnoj nošnji z krabunosnicami od merlić na obrazih.
Moj pokojni ćaća Toma, Bog ga pomiluj, je pripovedal da su se oko 1930. leta okupili Pećački mladići i zašili robu od jutenoga tkanja (od vrić) i z gitarun va paradi obahivali mesto. To je bil položak – zametak kasnijega (pedesetih ) “Momka veseljaka” i “Sloge”, a vjerovatno i kumpanije “Tribaljski beli” i drugih. Va Triblju su još bile mesopusne glazbe “Stranče” , “Skutići” i kumpanija “Lahko ćemo”, a danaska je još “Mala Sloga”. Boro Švast je 1961. leta na Pećcih predložil da se pećačka glazba nazove “Momak veseljak ” po meksikanskih pismah ke su bile va modi dok je Strančanska glazba djelovala od 1947. do 1965. leta.
Isto tako je ćaća divanel da je prvu mesopusnu glazbu va našen kraju , osnoval i vodil Gašpar Kalinić z Blašković. Pred kratko vrime san saznal od Lojza Pokornoga z Karlić da su imeli štrumenti od talijanske glazbe ki su ostali nakon kapitulacije Italije va školi u Blaškovićima.
Va letu 1966. se je va Triblju osnovala nova mesopusna glazba, a mene su zibrali za komandanta. Trebalo je novu grupu krstit pa san predložil ime “Barilac” ča odražava duh mesopusta aš asociira na vino i Vinodol, a stin i na dobro raspoloženje – mesopusno.
Nikako va to vrime je i va Driveniku osnovana njihova prva glazba “Gradina” čiji je komandant bil moj zet Cvjetko Miklić – Kudilja. Va Belgradu i va Grižanah su va to vrime, osin već spomenute prve Kalinićeve glazbe, bile i glazbe z Antova, Baretić, Kostelja, Marušić, Kamenjaka i glazba Zvanjari (Graničari). Bilo jih je jako lipo vidit va paradi aš su bili raznoliki i živopisni za razliku od sadašnjega stanja kad su griški krabunosi radi jednoličnosti ali i zbog imena “Centralna glazba” zgubili tu lipotu. Spašava jih kumpanija “Zbrda zdola” ka je baš izvorna, starinska. Morda se jedan dan vrnu na staro!
Va Triblju smo zadnji četrtak na Poberikusi mesopustu zibirali ime ko je trebalo duhovito ožigosat lošu karakternu osobinu, pojavu ili čin z lokalne ili šire ili pak više razine. To ni bilo vavik uspješno pa su nan jedno vrime, čak tri leta za redon, Mesopusti, zbog manjka duha i mašte, imeli ime – Miljenko I, Miljenko II i Miljenko III.
Prije mesopusne nedilje se nikad ni obahivalo kuće, ni pozdravljalo ukućani nego samo od nedilje do utorka do polne, i to kuliko se je dospelo, i samo ako su domaćini dočekali krabunosi .
Tribaljski mladići “Beli” posjećivali su samo kuće kadi su bile divojke za ženit, posebno kadi su jin bile frajarice. Totu jin je bili najčešće prirejen pravi štov – morala se je divojka pokazat kuliko vredi.
Va isto vrime sela su obahivali grdi krabunosi, zvali smo jih mumine, uhucali: “ihuhu, uhuhu, si čul, čuješ, dajte pet šest” i pobirali jaja, naranče, jabuke, ki ča da. Nigda, “dok je Bog po Zemlji hodil” i mesto bilo puno domaćih ljudi uhucani se je čulo na si kraji.
Na sam dan mesopusta, utorak zapolne bila je parada ka je hodila od prvoga mosta do drugoga mosta va Triblju, a na čelu parade su vavik bili “Beli” z hrvatskun bandirun. Va prošlon režimu to ni bilo moguće ako je naša trobojnica bila bez zvezde. To se je dogodilo za vrime Hrvatskoga proljeća kad su mladići zbog toga prošli tešku milicijsku torturu koju neki od njh nisu izdržali. Prvih desetak let Titove Jugoslavije su ovaj običaj zabranjivali, ali je narodna volja bila jača. Narod je razbijal zaključane vrata kako bi parada mogla uć va Tancaricu pa nisu uspeli zatrt običaj.
Po završetku parade pročitala bi se sentenca, ko i sako leto osudil mesopust, obznanila oporuka, a osuđenik važgal i za saki slučaj hitil va potok da se ne bi slučajno vratil. Ali to niš ni pomoglo jer se je, čin smo toga važgali zlegal novi.
Sentenca je va osmercu spivan opis sega ča se je događalo kroz pasano leto, ča treba kaštigat, va šaljivon tonu uz poštivanje određenih pravila. Sentenca mora imit rimu i ritam mora bit napisana na Tribaljskon dijalektu, mora bit smišna, a mora se razgovjetno pročitat. Nije ju lahko sastavit jer uz poznavanje dijalekta treba imit dovoljno duha i sposobnost da se našališ i na svoj i na ljuški račun. Osjetil san na svojoj koži kuliko je to mukotrpan posal jer san nikuliko let i ja sastavljal sentencu, sam ili va kumpanij z drugimi autori.
KUD Vinodol Tribalj je 1976. leta po prvi put tiskal Sentencu va Tipografu Rijeka, a prikupljali smo i stare sentence z prijašnjh let z namjerun da jih objavimo va knjigi. Najstarija ka je najdena je z 1927. leta i pisana je z rukun Draga Zgombića z Podsoplja. Autori kroz to vrime , ki su meni poznati, bili su: Drago Zgombić, Toma Franić Pepin, Boro Švast, Tomislav Gašparović Markun. Žarko Gašparović Markun, Vlado Gašparović Kokošina, Gordan Gašparović Markun, a sad ju sastavlja Dragan Brnčić Andričin. Karikature je risal Ivan Belobrajić.
Na dan Čiste srede Tribaljska parada je pišice hodila do Griškoga mosta Podbadanj kadi bi joj se priključila Griška parada i skupa bi šli va Crikvenicu. Va vrime Draga Baretića tadašnjega direktora hotela Internacional i organizatora Mačkar va Crikvenici, krajen šesdesetih, našen običaju se je priključila cela Regija a parada je bila dugačka više od dva kilometra. Da nas nikuliko usijanih glav va Crikvenici ni otiralo jer, kao, moru i bez nas pa se je se zatrlo, danaska ne bi bilo Ričkogga nego bi bil Crikvenički Karneval. A, uostalon, Grižanci pripovedaju kako su griški krabunosi va to vrime, prvi paradiralii Ričkin Korzon i pokazali Ričanon kako to mi delamo va Vinodolu. To jin se je dopalo pa su i sami nakon toga nastavili paradirat tako da je naš kraj i va njihovon njazlu ostavili položak!!
Predlažen da se obnovi ovu tradiciju parade va Crikvenici na Čistu sredu jer bi maškare s cele regije jopet mesopusnu feštu završavale poli nas va Vinodolu, ča bi bila jako dobra reklama za turizam va našen kraju.
A mesopust je bil, ni ga i jopet će prit i to za se vrime kuliko će bit Svita i vika i nas Vinodolac!
Bubanj i muzika, složno udaraj!
Žarko Gašparović Markun